U ovom vremenu sveopšte nesigurnosti i lažne slobode, ljubav se sve više izjednačava sa nekom emocionalnom zavisnošću od druge osobe. Pa je ljubav navodno onda kada se u prisustvu "voljene osobe" osjećaš voljeno, sigurno, smireno, uzbudjeno, srećno, vrijedno, jako i sl. Sa njom samo lijepe emocija a bez nje si opet slab, nesiguran i nesrećan. Pa umjesto da voliš ti postaješ posesivan, zavidan, ljubomoran i u stanju da učiniš svakakvu pakost i zlo samo da ponovo imaš, zadržiš ili vratiš to nešto što te je emocionalno zadovoljavalo ili ti imponovalo. Nema to veze sa ljubavlju, kao što se ni prema drogi ne može gajiti ljubav već je u pitanju najobičnija zavisnost. Umjesto davanja počinju ispostavljanja zahtjeva drugoj strani, stalna očekivanja i uslovi samo da bi se zadovoljila svoja emocionalna potreba.
Ljubav ako je ima, postoji sama po sebi, njoj ne treba satisfakcija, zadovoljenje ili protivusluga da bi se ostvarila, ona je slobodna i oslobađa u njoj se može živjeti srećno. Jer ona i gleda i traži puteve kako da usreći drugu stranu a ne samo sebe i svoju ličnu korist, sigurnost ili sreću. Jer njena sreća uključuje i podrazumjeva sreću i dobrobit druge strane, pa makar to značilo da pustiš voljenu osobu od sebe zauvjek, kao pticu iz kaveza. To je ljubav.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар