Zašto pametniji popuštaju, tačnije zašto bi trebali da popustaju?
Najprije jer je sa budalama uzaludno svako nadgornjavanje i dokazivanje. Glupost kad bi se mogla urazumiti i opametiti ne bi bila glupost.
Drugo, priča o (ne)principijelnosti koja se stavlja kao prigovor popuštanju pametnijih je samo izgovor drugoj nerazumnijoj strani. Takva "pricipijelnost" je obična maska za tvrdoglavost kojom ograniceni ljudi prikrivaju svoju nespremnost za učenje, rigidnost i osobenjaštvo.
Pametniji razumije da stvari nikad nijesu crno-bijele, niti je ovaj svijet manihejski podjeljen na borbu izmedju dobra i zla, u kojoj je dobro samo na jednoj strani a zlo na drugoj. Pametniji ostavlja rezervu da ne razumije baš sve, da mozda ne vidi cijeli sliku i daje vremena istini i razumu na uštrb emocija i sujete, ne bi li obije strane došle do svijesti o zajedničkom dobru i mogućnosti dogovora i zdravog kompromisa.
A onu principijelnost na koju se pozivaju ograničene osobe, ona ne smije biti "dosljednost sebi i svojim principima " koliko dosljednost Istini i Božjim principima. Istrajavati na svojem "pravu" je jedan retrgradni, odbrambeni, pasivni životni princip naučenih lekcija, krutih normi i rituala.
Zato nijesu glupi oni pametni sto popustaju i prepuštaju nerazumnima i tvrdoglavima da likujući udaraju u zidove stvarnog života i nemogućnosti, da uce na svojim greskama.
Oni koji popustaju zapravo su ljudi koji imaju aktivni odnos prema životu , oni idu dalje, vjeruju u proces stalnih učenja, u nova otkrivenja i preispitivanja stavova. Naocigled slabi i porazeni, "ovan" koji se sklajio sa brvna, pametniji žive svoju vjeru i istinu, ali ne kao neku "vjeru u sebe i svoje sposobnosti" već vise vjeru u svoju uvjerenja i iskustva, zive presvjedoceni sa pouzdanjem i povjerenje u Boga i Njegov konacan sud.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар