среда, 15. фебруар 2017.

Zašto pametniji popuštaju

Zašto pametniji popuštaju, tačnije zašto bi trebali da popustaju?
Najprije jer je sa budalama uzaludno svako nadgornjavanje i dokazivanje. Glupost kad bi se mogla urazumiti i opametiti ne bi bila glupost.
Drugo, priča o (ne)principijelnosti koja se stavlja kao prigovor popuštanju pametnijih je samo izgovor drugoj nerazumnijoj strani. Takva "pricipijelnost" je obična maska za tvrdoglavost kojom ograniceni ljudi prikrivaju svoju nespremnost za učenje, rigidnost i osobenjaštvo.
Pametniji razumije da stvari nikad nijesu crno-bijele, niti je ovaj svijet manihejski podjeljen na borbu izmedju dobra i zla, u kojoj je dobro samo na jednoj strani a zlo na drugoj. Pametniji ostavlja rezervu da ne razumije baš sve, da mozda ne vidi cijeli sliku i daje vremena istini i razumu na uštrb emocija i sujete, ne bi li obije strane došle do svijesti o zajedničkom dobru i mogućnosti dogovora i zdravog kompromisa.
A onu principijelnost na koju se pozivaju ograničene osobe, ona ne smije biti "dosljednost sebi i svojim principima " koliko dosljednost Istini i Božjim principima. Istrajavati na svojem "pravu" je jedan retrgradni, odbrambeni, pasivni životni princip naučenih lekcija, krutih normi i rituala.
Zato nijesu glupi oni pametni sto popustaju i prepuštaju nerazumnima i tvrdoglavima da likujući udaraju u zidove stvarnog života i nemogućnosti, da uce na svojim greskama.
Oni koji popustaju zapravo su ljudi koji imaju aktivni odnos prema životu , oni idu dalje, vjeruju u proces stalnih učenja, u nova otkrivenja  i preispitivanja stavova. Naocigled slabi i porazeni, "ovan" koji se sklajio sa brvna,  pametniji žive svoju vjeru i istinu, ali ne kao neku "vjeru u sebe i svoje sposobnosti" već vise vjeru u svoju uvjerenja i iskustva, zive presvjedoceni sa pouzdanjem i povjerenje u Boga i Njegov konacan sud.