субота, 04. фебруар 2017.

Moja generacija 70. i neka

Svaka generacija ima svoje izazove, ali ova moja 1970. i neko, čini mi se, ima naročitu sudbinu i odgovornost.
Kada smo postali punoljetni i stasali za vojsku , poceli su ratovi.
Studirali u hiperinflaciji, hranili se se bonovima i placali čekovima na poček.
Ucili smo iz skripti jer su se pisale nove knjige a stare bacale i palile na smetlistima.
Umjesto na ekskurzije isli smo na studentske proteste i demonstracije.
Pojedini koji su uspjeli da diplomiraju u roku sacekala su ih preduzeća koja su nestajala u spolja-nametnutim-nicim-izazvanim-sankcijama, radna mjesta koja su proglasavali tehno-ekonomskim viškom, svojinske i upravljačke transformacije i privatizacije. Tranzica, restutucije i tržišna ekomonija mijenjale su svijet pred našim očima. Sve je nestajalo kao voda izmedju prstiju a nastajalo nesto novo, izgradjeno na ratnom profiterstvu i švercu, bestijalno, sirovo sto je nosilo dizelke, slusalo turbo folk, pustalo repove, uzimalo kokain i vodalo sponzoruše..
I taman nadjemo neku normalnu i drugačiju koja bi nas voljela takve naivne, da sa njome gradimo buducnost i porodicu, kada počinje bombardovanje i destrukcija, ali mi smo vec navikli na to.
Dolaze djeca a mi domove kako da izgradimo za njih ako ne na kreditima, jer nista nijesmo naslijedili. I tako dok smo sanjali neki novi svijet, demokratskog pluralizma i slobode savjesti, misli i vjeroispovjesti, pali smo u drugacije neoliberalno dužnicko ropstvo, u kojem strijepimo od gubitka posla i aktiviranje hipoteke, mozemo biti sta god hoćemo u svojoj "slobodi" dok vraćamo uredno anuitete i slusamo svoje poslodavce...
I sada kada neši sinovi stasavaju za vojsku, neko želi da okrene novi krug ratova za njih. Eto sada je došlo nase vrijeme i odgovornost da prekinemo.tu spiralu pakla i kazemo ne.

Nijesmo mi slucajno imali onako divno i bezbrizno djetinjstvo, sa keceljama i torbama Mirko i Slavko, pisali nalivperom igrali slicice i klikere, gledali crtane Tom i Dzeri u 19.15h, citali stripove Blek Stena i igrali igrice na Spektrumu 84, prve voznje u Renou 4 i td.. Nekada smo proklinjali to sretno djetinjstvo koje je bilo kao ono prokletstvo dabogadaimaopanemao, ali danas poslije četiri decenije znam da je to blagoslov koji nam je dat kao domaći zadatak , kao vodilja, da našoj djeci pokušamo bar malo tog svijeta ukrasti i ubacitu u ovo njihovo surovo danas. Koje svega ima ali nema sigurnosti i bezbriznosti, bombardovana mnostvom medija, interneta i drustvenih mreza, da im budemo zivi svedoci da je moguce bar za trenutak zivjeti u miru, u bratsvu i jedinstvu na ovoj planeti, da je moguce voljeti bez interesa i sanjati otvorenih ociju. Da im budemo andjeli strazari , kao ona slamnena strasila koje cuvaju mlado polje od nebeskih ptica i gavrana. Da razoblicavamo prevare i zamke ovog globalnog sela, koje im stavlja ovaj pohotni i glamurozni svijet pred oči da bi ih bacio u krpe. Mi to moramo, pa makar nas osporavali, odbacili i negirali, makar nas proglasavali ludim.i retrogradnim, moramo ovome zlu sa stanemo na put, jer nema ko drugi za njih to da ucini, kao sto za nas nije nikog bilo.. To je usud ove nase generacije 70tih, uvjek neprilagodjena, uvjek zrtva, razapeta na rasksnici milenijuma , mi moramo uzeti i ne prezreti tu ulogu koja nam je odredjena o Boga, da bi postali svijetla ikona za neka buduca vremena a ne zastidje i sablazan.