петак, 24. фебруар 2017.

Ljubav zasnovana na performansu

Mi neki smo vaspitani u patrijahalnom i konzervativnom drustvu u kome se ljubav i pažnja roditelja morala zaslužiti, uspjehom u školi, lijepim ponašanjem ili poslušnosću. Rasli kao da je to normalno, postali smo dobra djeca i možda lojalni članovi zajednice ali trajno hendikepirani za ljubav i iskrene medjuljudske odnose. Sad skupo plaćamo ovu "filozofiju zivota" i ne znamo sta sa nemirom i paklom u duši, cijeloga života. Sve zbog "ljubavi utemeljene na performansu" i prihvatanju na osnovu djela. Osjećamo da nam nešto izmiče, ne uspjevamo ni sebe voljeti i prihvatiti a kamo li druge. Osjećamo taj pakao i radeljenost duše izmedju onog sto jesmo i osjećamo i onog što se od nas zahtjeva da budemo i radimo.
A cijeli univerzum počiva na Bozjoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju nas onakvim kakvi mi jesmo. E u tome je razlika izmedju duhovnosti i religije, kao sto je razlika izmedju ljubavi i straha. Duhovnost je svijest da ne postoji konflikt izmedju onog što je moja bit i suština i onog što je volja Božja za moj život. Ko pronadje Boga , pronasao je sebe. Tek tada shvatamo da ako nas je On prihvatio, ne moramo pristati na ovu opaku stvar i biti nekim ljudima ono sto nijesmo, samo da bi bili voljeni i prihvaćeni po nekim pravilima koje nam običaji, moral ili religija nameću, pod prijetnjom zatvora ili pakla. Jer gdje ćes većeg pakala i robije, na ovom svijetu, kada ljubav nekog nama važnog moraš zasluziti ili zaraditi, i to iznova i iznova.
Ali zato sada mozemo nasoj djeci pruziti bezuslovnu ljubav i prihvaćenost