Postajemo zavisnici/robovi jakih emocija, preko kojih se otvaramo za razne uticaje onih koji to proizvode. Dobra slika, predstava, muzika, knjiga, film je samo ona koja nam šokira čula, emocije i um. A kakvu poruku nosi to je postalo manje bitno. Samo da su nevjerovatni obrti, specijalni efekti, nasilje, krv, sex i smijeh, samo da drži pažnju i uzbudi..
I onda tako "navuceni" pocnemo da jurimo za jakim emocojama u stvarnom životu. Nikakvi ljudi i nikakvi poslovi i mjesta ne prijaju ako sva cula nisu stimulisana..
A život je po difoltu lijep ali i "dosadan", pun obicnih ljudi, jednostavnih poslova, laganih tonova, smirenih emocija. I onda nastaje konflikt i pakao duše za "robove jakih emocija", rascijep izmedju zelja i mogucnosti, izmedju mastarija i stvarnosti. Postajemo neshvatljivo nezadovoljni "obicnim danom" frustriani sto nemamo "desavanja" koja bude jake emocije, strasti i glad. Bojimo se da "pravi zivot " prolazi a mi tapkamo, samo zato sto imamo ocekivanja, mislimo da su nas mimoisle cari zivota, koje navodno zivotu pripadaju.. A kao svi zavidimo onim domacinima na selu, koji spokojno gaje stoku, zalivaj basticu, spremaju sebi obroke, cajeve i tople postelje..
A svakodnevno upravo odbacujemo takav normalan zivot i jednostavne ljude, gledamo sa strana, u tudja dvorista, mahnito trazeci "provod", kojeg nijesmo spremni ni drugima pruziti. Nesposobni ta stpljivo cekamo, da se prave stvari i lijepe emocije spontano dese, onako predozirani jakim emocijama, postajeno nesposobni i tupi za istinske zivotne izazive, nesposobni da prezivimo iznenadnu bol, stres i gubitak. Pucamo zbog jedne kapi, jer je prelila punu casu jakih emocija.
Ne, mi smo vec odavno krenuli u "pustolovinu", u lov, kao mi smo "vučice" i "tigrice" , zeljne pravog uzbudjenja a zapravo postali smo najobicnije lovine, vjestih mangupa koji znaju za jadac, koji znaju pravila ove igre, znaju kako da naprave performans, da sokiraju razum raznim teorijama o zivotu i probude nam za kratko emocije i strasti. Ne zato sto nas zele i sto im je stalo za nasu sreću, nego traze pristašu, sljedbenika i slugu za svoje interese, kojeg su kupili emocijama. A one istinske ljude i nepatvorene emocije smo prezreli.
Po motivu: Иса. 53:2 Јер изниче пред Њим као шибљика, и као корен из суве земље; не би обличја ни лепоте у Њега; и видесмо Га, и не беше ништа на очима, чега ради бисмо Га пожелели.
Презрен беше и одбачен између људи, болник и вичан болестима, и као један од кога свак заклања лице, презрен да Га низашта не узимасмо.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар