Пређи на главни садржај

Bog i placebo

Prije nekoliko godina pozvao me je jedan veoma dobar prijatelj, dok sam sjedeo sa porodicom u dječijoj igraonici u Njegoševom parku. Bio je negdje u Beranama kod rodbine. Ne znam šta mu je najednom bilo, to je bio neko ko je oduvjek tražio iskreno Boga, ali nekim očajnim glasom punim nekog prkosa, reče mi naprasno u slušalicu: "Laki, sve ovo sa Bogom je obični placebo efekat! Kao kod onih eksperimenata sa ljekovima, pa ozdravljaju i oni koji su pili najobičniji prašak." Iznenadila me njegov ton i glas, vjerovatno je to bio period njegove "borbe" sa Bogom. Dugo smo pričali, napustio sam lokal da bi mogao da mu posvetim odredjeno vrijeme. Znao sam da to što govori nema veze sa mnom, ali čitav razgovor je bio polemičan jer je znao da sam neko ko vjeruje u Boga i njegova čuda koja čini i danas. Lično sam doživio Božija čuda, a neke i vidio svojim očima, kako su ljudi vjerom bili isceljeni od "neizlečivih" bolesti i uvidio sam razliku izmedju Boga i placeba.

Pojam placeba je već dobro udomaćen u medicini i predstavlja način da se posmatra efekat na ispitaniku (pacijentu) kada mu se daje lažni lijek (bez ikakvog djelovanja na organizam) a da on to ne zna. Koristi se i kod ispitivanja djelovanja novih lijekova, tada se ispitivanje vrši na više pacijenata (eksperimentalna grupa), jednoj grupi ispitanika daju se pravi lijekovi, a drugoj grupi (kontrolnoj) lijekovi isti po obliku kao pravi, ali sa potpuno bezopasnim i beskorisnim sadržajem, što ispitanicima nije poznato. Posle određenog vremena, upoređuje se djelovanje pravih i lažnih lekova.

Placebo je nažalost postao i pretjerano često korišćen od strane pseudonauke u smislu da se njime objašnjava djelovanje svakakvih alternativnih terapija, takodje razni šarlatani i nadriljekari aktivno šire dezinformacije o samom Placebo efektu kao nečemu mističnom i neobjašnjivom, često se povezuje sa snagom "pozitivnog razmišljanja" što iskorištava mehanizme samoizlječenja organizma. Tako da su došli do zaključka da pozitovan stav i vjera pacijenta prema lijeku i liječenju umnogome utiče na ozdravljenje.
Neki ljudi su tu činjenicu iskoristili kao argument protiv Boga, jer tom obrnutom nakaradnom logikom zaključuju da je to što veliki broj ljudi doživjava čudo i fantastičnu promjenu svojih živote zbog vjere u Boga zapravo običan placebo efekat. Drugim riječima žele da kažu: iako Boga nema, zbog njihove autosugestije biva im bolje.

Prije nego dinesemo neke zaključke oko placeba i vjere, podjeliću sa vama jednu predivnu priča koju uzgred pominje i starac Pajsije Svetogorac u jednom od razgovora koji su zabilježeni u njegovim knjigama. Priča je o jednom razbojniku sa svojom bandom odlučio da opljačka jedan bolje snabdjeveni ženski manastir. Presvukao se u Oca i uspio da kao takav udje u manastir. Mada da li ih je baš prevario, o tome starac Pajsije polemiše, što čitavoj ovoj priči daje još jedan dublji smisao. Ali, da bi Igumanija i ostale sestre uzele blagoslov od njega,opraše mu noge. Jedan od prisutnih sestara koja je bila oduzeta prohoda da bi uzela blagoslov za sebe. Svi se iznenadiše od tog čuda koje se desilo. Kad je to vidio razbojnik, postidi se u sebi i pokaja se vrlo (metanoja). Priznade pred svima ko je on zapravo. I priča kaže da razbojnik i čitava banda odlučili da potpuno promjene svoj život, da se zamonašio i odlučio da služi Bogu.
Mislim da ova priča najbolje objašnja šta je placebo efekat a šta djelo Božije. Ako je i bilo takvog efekta kod ove vjerne bolesne sestre koja je čudesno prohodala vjerujući da prima blagoslov od sveštenika a ne obićnog maskiranog razbojnika, to nikako ne može da objasni sve ono što se kasnije desilo. Ono što je Bog uradio je dovelo do metanoje kod rezbojnika i čitave bande. Njihovi promjenjeni životi, taj individualni preobražaj da od razbojnika postane monah, to može samo Bog. Samo njegova milost koja se očitovala kroz ovo nogopranje, nije ograničena ničijom vjerom ili nevjerom, ona djeluje u svim smjerovima i iscjeljuje, obnavlja i preobražava. To je metanoja koju proživljavam i zbog koje znam da Božije čudo prevazilazi svaki placebo efekat. Kao sto stvarni lijek pomaže i njegovo dejstvo je realno, sto kod placeba nije slučaj. Jer i medicinski stručnjaci mogu da potvrde da placebo odlukuje privremenost, nekonzistentnost i nepredvidivost , sto značajno otežava razumevanje porijekla i karatkera placeba. Za modernu medicinu, on je većinom nezgodna nuspojava, nešto što zahteva dodatne studije i provjere. Ako šećerna tableta može donekle da liječi čoveka, kako onda da znamo koliki je efekat stvarne tablete? Placebo ne opovrgava postojanje stvarnog dejstva lijeka, zar ne? Isto važi i za Boga. Njegovo stvarno djelovanje ne mozemo porediti sa kojekavim čudima koje se desavaju ljudima kod raznoraznih iscelitelja, vračara i nadriljekara. To sto je neko dozivio čudo u kojekakvim laznim religijim ritualima, mantrama, idolima, predmetima i "svetim" stvarima ne negira Boga, već upravo suprotno. Potvrdjuje je da je su sve te sotonske lažne prakse najobicniji placebo efekat.
A imamo i drugu stranu iste medalje tkz Nocebo efekat sto se definiše kao sposobnost negativnog vjerovanja i očekivanja da prouzrokuje štetu, tj. negativan efekat, u organizmu. Dok se kod placebo efekta postižu pozitivni rezultati tretmanom koji normalno ne bi trebao imati bilo kakav efekt (npr. šećerna pilula), nocebo efektom se kod pacijenta postiže obrnuti rezultat u zdravstvenom pogledu, usled očekivanja najgoreg.
U Novom Zavjetu citamo sa kada je Isus došao u Nazaret u pratnji svojih učenika, stiga znači u svoj zavičaj, njegovi mjestani poceli su pitati: 'Kakva li mu je mudrost dana? Kakva li čudesa čini svojom rukom?' ... Tako on postade kamen spoticanja za njih ... I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke. I čudio se njihovoj nevjeri" (Mk 6,1-3.5-6).
U poglavlju prije ovog, Isus čini nevjerojatna čuda: izbacuje legiju demona iz opsjednuta čovjeka; neka žena biva momentaljo iscijeljena od krvarenja koje ju je godinama mučilo; dvanaestogodišnja kći jednoga židovskog starješine sinagoge podignuta je iz smrti. Za sve to vrijeme citamo da je Isus kad god bi izvršio pojedino čudesno djelo, rekao onima koje je izbavljao: "Tvoja te vjera ozdravila" (Mk 5,34; isto tako 10,52; Mt 9,22; Lk 7,50; 8,48; 17,19; 18,42).
A šta se desava u sljedećem poglavlju Isus dolazi u svoje mjesto gdje se susreće s najgorom vrstom nevjere. Nazaret je bio grad gdje je Isus odrastao, živeći ondje prvih trideset godina. Sad se vratio u svoj vlastiti zavičaj da bi bio među svojim narodom i svojom porodico..
Nazarećani su čuli za Isusova velika djela i nevjerovatne priče o "silnim djelima koja učini svojim rukama". Međutim, zato sto su ga znali "po tijelu", da je to bio tesarev sin, "onaj mali", nijesu mogli u Njemu prepoznati Sina Bozjega, zato nijesu vjerovali i zato nijesu mogli primiti sve ono sto su svi drugi koji su imali doticaj sa Hristom. Zbog njihove nevjere ne mogaše ciniti mnoga cuda, jer  'tesko je biti prorok u svom selu", zar ne?

Zato, imajući u vidu i jednu i drugu priču , o kaludjericamak oje su primile blagoslov i čudo od laznog svestenika i ovih Nazarećana koje ne primiše ništa od Boga zbog svoje nevjere, možemo prepoznati Istinu unutar ova dva paradoksa, ove dvije krajnosti.  Ono sto je zajedničko kod Božijeg djela i placebo efekta - to je vjera. A vjera je ono čvrsto pouzdanje u pozitivan ishod prije nego što smo ga ugledali. Stvarno čudo je susret Boga i naše vjere. Sako to je Istina, i samo takvo djelo ima vječni značaj.

Danas su u svijetu poznata dva ekstrema po pitanju shvatanja čudesa. Postoje ljudi/vjernici koji ne vjeruju u čudesa a time ni u Boga. Na drugoj strani postoje vjernici, maročito oni radikalniji, koji previše vjeruju u čudesa. Dovoljno je s njima samo kratko ući u razgovor o temi „čudo” ili „ozdravljenje” i osjetiti da nezgrapan i egoističan apsurd vlada u njihovu životu. Oni više vjeruju u čuda nego u Onog koji im cuda daje. Naravno ne samo da su čudesa i čežnja za ozdravljenjem važna, medjutim naša vjera ne smije da se ograniči time, da su nam blagoslovi toliko važni da se pored njih, čuda i želje za magičnim ozdravljenjem preko neke „svete” osobe ili predmeta ništa više nije važno ne vidi. Savjeti drugih osoba, utješna riječ prijatelja, želja pomoći u teškoj životnoj situaciji, iskren razgovor ... ne! Toga nema kod vjernika u čudo. Njima treba znak s neba a ne savjet, njima treba čudo a ne drugi čovjek, njima treba ozdravljenje a ne Bog. Takve je vjernike danas, a sve ih je više, strahota i susresti, jer je za njih sav svijet sotonsko djelo i u svemu se vidi neprijatelja. Isus pak spašava i ozdravlja i djeluje na drugačiji način, On ničim ne zavisi od nas.

Bog je Istina, i On čini daleko više od svakog placebo efekta, jer On je suveren, čini ono sto smo mi nijesmo ni kadri pomisliti ili moliti. Nije ograničen kao placebo i nocebo efekat, čak ni našom vjerovom i molitvom. Jer oni koji su imalip osla sa Bogom, zasvjedočiće da su im se desile stvari koje nijesu smjeli ni pomisliti u najsmjelijim snovima.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski