четвртак, 10. новембар 2016.

Stvoreni da budemo jedno

Čovjek (Adam) je stvoren iz praha zemaljskog a žena (Eva) je stvorena od rebra (heb."sela" -strane) čovječijeg. Stvarajući Evu, sam Bog je uspostavio i blagoslovio prvu bračnu zajednicu. Najpre je Gospod pažljivo pripremio Adama da uvidi i osjeti potrebu da ima "druga prema sebi". U opisu stvaranja za sve je rečeno "i vide Bog da je dobro" ili "i bi dobro veoma"; jedino za što je rečeno da nije dobro je da je čovjek sam. Čovjek nije stvoren da bude sam!  Stvorio je Evu od "strane" Adamovog tijela, ne od noge da mu bude potčinjena, niti od glave da vlada njime, već od dijela blizu srca, da mu bude ravnopravni drug, saradnik i neko koga će voljeti.
Možda jesu razlčiti, ali čovjek i žena su od iste materije. Adam treba da voli Evu kao dio sebe, jer su stvoreni da budu jedno, da sačinjavaju emotivnu, duhovnu, misaonu i tjelesnu zajednicu.
Ženu jeste Sotona prevario te dade čovjeku  plod poznanja dobra i zla i oboje postradaše. Medjutim, još na izlasku iz Raja, stajalo je obećanje da će upravo žena roditi čovjeka (Drugog Adama) koji će stati za vrat Sotoni. Gospod je kroz utrobu ženinu providio spasonosni put:
"Žena će se radjanjima izbaviti"
Ljudi su se odvajkada pitali: Kako to nastaju kosti u mekoj utrobi majke?  Ta kost je ono isto Adamov rebro, koje se sada radja u jedno novo stvorenje. Savršeno čedo njihove zajednice.i ljubavi .
Tek.kroz ovo razumjevanje jedinstva , muž i žena treba sa shvate da nijesu jedno drugome neprijatelji već da imaju jednog zajedničkog neprijatelja, dušmana od početka. Sami mu se pojedinačno nikad neće moći oduprijeti.
Ovo nam je posebno jasno bilo kada smo u jednom kriznom vremenu u nasem braku dozivjeli da jedna ista zmija ujede suprugu i mene.. Ta slika mi je jos zvjeza i jasno mi kazuje da je zajednicki nas neprijatelj i da samo kao jedno i sa svime sto nam je zajednicko, mozemo ustati i naći duhovne snage da se odupremo iskusenjima i nevoljama.
Ima ta paradoksalna stvar, o kojoj govori jedna stara poslovica : "Bog roditeljim­a daje djecu da im ona­ pomognu (roditeljima­) odrasti".  Muškarci i žene,­ tek kada postanu roditelji, zbog osećanja od­govornosti, posta­ju ozbiljniji i u vezi ­sa Bogom, vjerom i duh­ovnim utemeljenjem. Naša djeca i sve ono sto smo zajednički stvorili i porodili ono će vojevati na dušmane našeg zajedništva, naseg braka: "Iz ustala male djece i odojčadi pribavio si sebi hvalu, da zamukne neprijatelj". Naša djeca (tjelesna ili duhovna) će biti silno oružje u duhovnoj borbi za naše brakove i porodice.
Tako će se poslije mnogo vjekova kroz utrobu jedne žene, djevice Marije, rodjti Dijete, Emanuilo, Sin nam se dade, Kralj Silni, Bog Vječni, Savjetnik Mirni.
Na njega će oasti najteži san koji se kože zamisliti, Njegov će bok (stranu), na Krstu kopljem probiti, gle čuda, baš ispod rebra, krv poteći pomješana sa vodom od prekobola. Od toga će Otac Nebeski, Drugome Adamu, u ovom činu novog bogičivječanskog stvaranja, podići Nevjestu, Ljubljenu, redivnu, svetu, bez mane i mrštine, strasnu kao vojska pod zastavama. Ona će vojevati na Sotonu u trijumfalnoj borbi, stajati na zmije i skorpije, nastupati na maladoga lava i aspidu i na svaku silu načastivu, i neće joj moći nauditi, vrata paklena neće je nadvladati.
Ova slika Ženika i Nevjeste je obnovljena nada u naše zajednistvo, brak kao svetu tajnu ljubavi i jedinstva ćovjeka i žene. Ova neraskidiva, silna i moćna zajednica će pobjediti ovaj dusmanski svijet i prebrodi sva iskusenja i nevolje. Jer smo stvoreni da budemo jedno u Gospodu!