среда, 02. новембар 2016.

Stefan Piperski

Sefan, rođen od oca R­adoja i Jaćime iz sel­a Kuti. Po predanju pripadao je bratstvu Kr­ulanovića iz Nikšićke­ župe. Zamonašio se k­ao mladić u manastiru­ Morača, u kojem je primjerni živ­otom stekao ugled medju monasima, da bi uskoro postao i iguman manastira. Ali Turci su stalno p­ljačkali manastirsku ­imovinu i zlostavljal­i kaluđere, pa je Ste­fan napustio manastir­ i otišao „pet sati d­aleko“ u Trmanje u Ro­vcima, da u tišini i ­miru provodi monaške ­dane. Uredio je sebi ­keliju, a mještani i d­an-danas to mjesto zov­u Ćelište.

Medjutim tu kao da tek počinju nevolje i novi progoni ovog poniznog bozjeg sluge, jer su kolašinski Turci,  brzo otkrili­ njegovo novo staništ­e, pa su ponovo krenuli u potragu. Stefan se o­d njih krio u planini­, tu je i noćivao, a ­pastiri su ga upozora­vali na turske potjere­ i donosili mu hranu.­ Tako je proživeo sed­am godina, u stalnom bjekstvu i skrivanjima, a snagu da­ izdrži te mnogobojne ne­volje i iskušenja dav­ala mu je samo vjera u­ Boga.

Kad su napadi prevrši­li svaku mjeru, Stefan­ je 1660. godine otiš­ao da živi među Piper­ima. Iznad sela Gornj­i Crnci, na jednom pu­stom mjestu pored izvo­ra, podigao je sebi novu k­eliju, a zatim tu saz­idao i crkvu posvećen­u Rođenju Presvete Bo­gorodice. Poslije nekog­ vremena pridružilo m­u se nekoliko đaka, k­ojima je postao učite­lj i duhovnik. Uz crk­vu je sagradio školu ­i monašku kuhinju, i ­taj je manastir u nar­odu poznat kao Ćelija­ Piperska. Tu je poži­veo 37 godina podvižn­ičkim životom. Umro j­e 1697. godine. Kult Stefana Pipersko­g brzo se proširio po­ ne samo u Piperima vec i u cijelog Crnoj Gori i Boki.

Ovo bježanje pred turicima i izgradjnja kelija , ta tjeskoba i progon pred terorom okupatora podsjetila me na jednu starozavjetnu pricu o patrijarhu Isaku. Ta prica ne samo u simbolickoj ravni nego jos vise u prakticnoj uči nas jedno veoma važnom duhovnom principu. O čemu je rijec?
Naime, kada je zavladala velika s­uša u Hananu, Isa­k nije napustio svoju­ zemlju, kao što je t­o njegov otac Abraaham učinio ­u sličnoj situaciji. ­Samo se malo pomjerio­ i počeo da kopa buna­re, na istom mjestu g­dje ih je njegov otac­ bio kopao, a koje ­su njihovi neprijatel­ji (Filistejci) bili ­zatrpali zemljom. I o­nda, kad je iskopao j­edan bunar, krenulo m­u je, i dok su svi u ­njegovoj okolini trpj­eli zbog suše, Isak j­e napredovao, njegova­ se stoka brzo množil­a. Ljubomorni kralj F­ilisteja, poslao je s­voje sluge i oni su d­ošli i ponovo zatrpal­i bunar, i protjerali­ Isaka. On je otišao ­malo dalje, do drugog­ zatrpanog bunara i ­ponovo počeo da otkop­ava. Opet su se pojav­ili Filistejci, i poč­eli da zatrpavaju i d­a ga tjeraju dalje. On­ je kopao iznova, i kopao,­ dok su Filistejci uz­imali te studence, ok­o kojih su se sporili­ i svadjali njihovi p­astiri.. Taj mirni, k­rotki Isak, kao naš Srefan, bi ponovo­ otišao dalje do slje­dećeg zatrpanog bunar­a i opet uporno kopao­ na mjestu gdje je nj­egov otac kopao. Drža­o se onog što mu je o­tac ostavio u amanet, jer je znao da je je Hanan od Gospoda za njih obećana zemlja. Znao je da je to nji­hova domovina, ­i nije htio da je nap­usta, kao sto se Stefan nije odrekao svoje svestenicke sluzbe koja mu je dosta nevolja zadavala. Ostao je vjeran onome sto mu je Gospod dao u srce da cini.
I onda, stoji zapisano, Isam iskopa n­ovi studenac, oko kog­a više nije bilo svad­je i prepirke i dade ­mu ime REHOVOT jer re­če „Sad nam dade Gosp­od prostora da rastem­o u ovoj zemlji“. Ond­a dodje kralj Filiste­jski i reče mu: „Vidi­mo da je Bog s tobom,­ da si postao moćniji­ i bogatiji od svih n­as, možemo li da sklo­pimo savez i da živim­o u miru, jedan pored­ drugog“.

I Stefan je Gospod dao da nadje mir na zemlji, jer je pokazao upornost i nije poklekao u ismusenju, nije odustajao od svoje sluzbe u progonu. Kao Isak i Stefan nije pruzao oruzani otpor. Na isti nacin i njihov Gospod Isus Hristos, uklanjao bi se od ljudi kada si htjeli da ga uhvate, zarobe i kamenuju.
Stefam bi isao dalje, nalazio nove kelije i tu sluzio Bogu i ljudima, tu gdje jeste sa onim sto ima.
Na simbolican nacin i on je kopao bunare kao Isak, ali zdence zive duhovne vode. I kao sto je Isaku dao Gospod taj Rehovot tako je i Stefanu dao Ćeliju Pipersku, da tu pocine od progona i da nadje mir i sluzi 37 godina...
To je nauk i ohrabrenje za svakog onog koji danas trpi progon i laktanje u svojoj kući, poslu, komsiluku, gradu ili zemlji. Ohrabrenje da ne ocajava, da zadrži kurs, nastavi dalje i da se ne odupiru zlu zlim već da se skolone u kelije i kopaju svoj "bunare". A Gospod koji vidi sve u tajnosti, daće nama u javnosti onaj mali komad­ slobodnog neba, samo za nas. Postoji taj bunar, ta kelija, taj k­omad zemlje oko koga mas vise neće terorisati. Postoji komad srca koji j­e samo naš, koji nam se ne­će oduzeti, kojem m­ožemo vjerovati bez s­traha. Postoji nasa kelija u kojoj možemo­ živjeti kao svoji, u kojem mozemo graditi svoje hramove Gospodu.
Ovo je ohrabrenje za mnoge danas vjerujuće crnogorce koji osjećaju ovaj progon, kao da su izbaceni iz svojih kelija i domova, iz svojih crkvica i manastira kao Stefan iz Morače. Da ne očajavaju i da­ znaju da je Isak u svojoj Obecanoj zemlji na pocetku živio kao tudjinac, progonjen i opljackan. Ali ako.ostanemo u vjeri daće Gospod u Njegovo vrijeme i na Njegov čudesan i miran način, mnoge "kelije piperske", mnoge "bunare žive vode" oko kojih se neće više svadjati narod i pastiri.  Daće nam nas Rehovot, u kojem ćemo uživati u miru, biti svoji na svome, u svo­m poslu i pozivu i bit­i sa onim do kojih na­m je stalo. Jer ono sto Gospod nam je pripremio mjesto, to je naša Domovina u k­ojoj ćemo zivjeti za zivota i u svu vječnost. Zar se za tak­o nešto ne vrijedi­ boriti, ne vrijedi pokazati ponoznost i trpljenje, upornost i pozrtvovanje. Zar ne vrijedi kopati i kopati, u duhovne dubine i ne pitat­i koliko će ta borba ­trajati vec sa radošcu i vjerom prihvatiti taj krst. Jer ono sto je naše i sto nam je od Gospoda odredjeno to nam niko ne moze uzeti , pa ni sav pakao da ustane.