Prokleti car Duklijan

U ovoj studiji u kojoj se u mnogom bavim Ljetopisom popa Dukljanina i njegovim biblijskim refleksijama ne mogu da zaobidjem jedno dosta rasireno vjerovanje i predrasudu o Duklji i "Dukljanima" u Crnoj Gori. Kako je neznanje izvor svakoga zla i pogibli u duhovnim stvarima , tako je i jedna legenda koja se propovjeda po crkvama SPC decenijama vrlo vjesto (is)korištena u ideološkoj borbi protiv  crnogorske intelektualne elite koja je radila na buđenju nacionalne svijesti, obnavljanju crnogorske pravoslavane crkve i države.. Jer u cijelom ovom duhovnom preporodu koji se dešava u Crnoj Gori zadnjih decenija , Duklja, sveti knez Vladimir i dinastija Vojislavljevića su krucijalno važni i predstavljaju sinonim naše državnosti i crkvenosti.. Duklja je doživjela svoj vrhunac u 11..vijeku (postala carstvo i dobila status mitropolije sa 5 episkopija) znatno prije Nemanjića i sv. Save.. Medjutim u narodu je bilo rašireno uvjerenje da je Duklja narodni naziv za r­uševine Diokleje kod Podgorice a da je njom vladao  zli Car Duklijan iz legende koju smo pomenuli.. A kako bi znali kad nas u školama vrlo šturo i konfuzno učili od Duklji o njenoj duhovnosti a sa druge strane u crkvama uveliko propovjedali tu epsku pjesmu iz "pretkosovskog ciklusa" o zlom caru Duklijanu i Iliji Gromovniku, odnosno Jovanu Krstitelju..

Vuk Karadzić u svom rječniku pominje „Duklija­na“, cara Duklje, da se tim nazivom "u Crnoj Go­ri i  onuda pripovije­da kako je car Duklj­an, u viru pod Veziro­vijem mostom, svezan ­u sindžir, koji jedna­ko glođe, i uoči Boži­ća taman da ga preglo­đe i svijet da uždi, ­a Ciganin svaki po je­dnim udari maljem, ve­likijem čekićem, u na­kovanj, te pritvrde“.­ Karadžić je kasnije objavio i cijelu narodnu pjesmu  „Car Duklijan­ i Krstitelj Jovan“ gde su glavni ak­teri arhanđeo i đavol­ski car. Po pjesmi su oni pobratimi, car Dukli­jan i Krstitelj Jovan­, igraju se krunom (sunc­em) prvog i jabukom d­rugog; Jovan vara Duk­lijana i nosi sunce B­ogu, ali mu car odgri­ze dio stopala. Priča­ je nešto jasnija: đa­volski car je nabio n­a koplje sunce, koje ­su mu doneli đavoli o­tpali od Boga, zato B­og šalje arhanđela na­ zemlju, ovaj vara đa­vola, vraća sunce, al­i mu đavo otkida dio ­stopala, zbog čega Bo­g daje ljudima ugnuto­ stopalo."

Iako se istoijski zna da takvog cara u Crnoj Gori nije bilo za vrijeme dinastije Vojslavljević , ipak nekako se pod tom demoniziranom licnosću podrazumjevalo da se radi o nekom dukljanskom caru ..
Naravno, ova legenda ima istorijsku osnovu, ali u događajima iz vremena rimskog cara Dioklecijana, i njegovim skromnim porijeklom iz provincije Dalmacije (u okviru nje je bio i grad Duklja) koji je   najsurovije progonio hrišćane. U prilog tome ide i činjenica da je ova legenda bila  rasprostranjena ne samo u Crnoj Gori, već itekako i u Dalmaciji i u Bosni i Hercegovini.

Osnova priče je preuzeta od starosjedilaca, pokrštenih romano-ilira koje susrećemo u opisima Ljetopisa popa Dukljanina, o cemu smo pisali u prethodnim poglavljima. Stim sto se u drugoj verziji pojavljuje sv. Ilija Gromovnik , vjerovatno kao hrisćanska verzija paganske legende o  Pirunu Gromovniku. Car Dukljan je navodno živio u gradu Duklji (Dokleji) i bio omražen zbog nasilničke prirode i bogohuljenja.  Zbog nedjela koja je počinio, Bog je Dukljanu poslao Sv. Iliju da ga ubije gromom i razruši grad Duklju. Svetac uspijeva razrušiti grad, ali ne i ubiti surovog cara. Dukljan je odlučio da uhvati Sv. Iliju i da ga baci u okove, koji su se nalazili u blizini mosta na rijeci Morači. Međutim, saznavši za to, Sv. Ilija je odlučio da ga preduhitri, predstavljajući se pred carom kao običan putnik. Rekao je Dukljanu da su verige pripremljene za sveca premale za njegov vrat i zamolio cara da sam proba verige, da bi provjerio da li će odgovarati. Pošto Dukljan stavi verige na vrat, Sv. Ilija ih štapom slije, a stijena za koju su bile pričvršćene, padne sa vezanim carom u rijeku Moraču. Od tada, Dukljan tokom cijele godine glođe verige, pa one oko Božića budu debljine dlake. Zbog toga je običaj da kovači uoči ovog praznika udare nekoliko puta čekićem u nakovanj, kako bi pritvrdili okove. Ova božićna obaveza za kovače, bila je čak utvrđena i jednim plemenskim zakonom, početkom XIX vijeka (Vasojevićki zakon, u 12 tačaka, čl. 23).

Dukljan je, u srpskim dualističkim mitovima, protivnik Božji, isto što i iskonski đavo (Ariman u persizmu). On je u izvoru ispod Vezirovog mosta (Podgorica) „svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednom udari maljem u nakovanj te pritvrde“.
U narodu je Dukljan prikazivan kao demon, koji se često javlja u mitovima i pripovijetkama, naročito kosmogonskim. Milovan Đilas u svojoj knjizi Besudna zemlja daje jedno slikovito svjedočanstvo kako je ova legenda bila rasprostranjena po narodu, kako ga je baba plašila raznim pričama o ovom demonizovanom liku .

Medjutim jedno su babske priče a.drugo je kada jednu pagansku nehisćansku legendu crkveni velikodostijnici koriste u propovjedima po crkvama i javnim skupovima. Mit i legenda je za crkvu prihvatljiv samo ako i samo ako može da ima ispravan teološki značaj i uporiste u Rijeci Bozjoj.

Upravo su u ideoloskoj borbi protiv Dukljanske.akademije nauka i umjetnosti i obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve ova legenda obilato koristi narocito u javnim govorima gdje se utiče na neprosvjecene narodne mase. Poznato je da se svaka ideoloska borba uvjek bije najprije u simbolickoj ravni..Tako su i vjekovima kultovi potiskivani, mijenjano im je značenje, poistovjećivani sa drugim kultovima. Ne samo u pravcu one Lingove opaske o zamjeni na relaciji pagansko - hrišćansko, već i u okviru samog hrišćanskog svjetonazora. Car Duklijan je postao idealan za pomenutu ideolosku borbu u Crnoj Gori. Slicno kao sto je kult Sveta Ćekla (Tekla) prisutan u dijelu Crne Gore je stariji kult, ili varijetet kulta Svete Petke (grčka Sveta Paraskeva), najpopularnije ženske svetice, koja je zapravo paganska Venera (otuda je njen dan petak - Venerin dan).. Ili, manastir Savina kraj Herceg Novog nosi ime po Svetom Savi (Sabbi) Osvećenom, no, istorijski i crkveni marketing preusmjerio je ovu etimologiju prema liku Save Nemanjić u svrhu sirenja svetosavlja u Crnoj Gori.

Po istoj matrici tokom posljednjih decenija napada se crnogorska naucna elita koja govori o državotvornom i duhovnom naslijedju Vojislavljevića, pa se u govorima svestenika SPC izjednacava sa "nasljeđem prokletoga cara Duklijana" proglasavajući ih "poklonicima lažne dukljanske mitologije, koja je zavladala i kod naučnika i kod političara."

Eklatantan primjer ovoga je već poznati govor mitropolita Amfilohija od 13.januara 2002 godone ( godina prije popisa stanovnistva) kojim negira crnogorsku naciju i onda izgovara kletvu protiv svih onih koji žele samostalnost Crme Gore , riječima "I neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most". Ne samo sto se ova paganska legenda koristi za kletve i politicku borbu, nego sto je još poraznije i opasnije ona dobija neku "teolosku" vrijednost iako je u pitanju krajnje nebiblijska , neistorijska a po sadrzaju i hereticka mitologija. Posebno je problematicno sto se spajaju istorijske i biblijske licnosti koje su zivjele u potpuno razlicitim epohama i stavljaju u jedan paganski i manihejski kosmogonijski kontekst. Sa problematicnom porukom. b
Bozje sluge se prikazuju se kao andjeli i neka duhovna bića , sto ruzi njihov stvarni zivot i njihov hriscansko naslijedje koji su ostavili.. To ima dalekoseznije posljedice.

Medjutim dobro je sto kroz obrazovni sistem u Crnoj Gori nasa djeca uče istinu o Duklji i sto je sve vise ljudi kod kojih ovakve zamjenete teza vise ne prolaze. Narocito u godini čudesnog milenijuma od mucenicke smrti prvog crnogorskog sveca , kneza Vladimira Dukljanskog, poistovecivati Duklju sa naslijedjem prokletog cara Duklijana je neodrživo.

Ne miislim da je slucaj da je bas ove godine izabran treći episkop SPC u Crnoj Gori sa titlulom "episkop Dioklijski", koja je bez tradicije na ovim nasim prostorima. Iako nema istorijskog utemeljenja ova titula i imenovanje je ipak dokaz nečeg drugog, dokaz da su ideolozi SPC promjenili pristup ovoj tematici i odnos prema duhovnom naslijedju Duklje. Shvatili su da se protiv istine ne može dugo boritu i ne može negirati.. Skinuli su tekst o istorijatu Mitropolije crnogorsko primorske sa svog portala jer im vise ne ide u prilog. I sada tvrde sljedeče, o cemu govori i sam Kiril u govoru da dan rukopolaganja za episkopa dioklijskog, 31.jula o.g. u Hramu Hristovog Vaslrsenja: u Podgorici,, ustvrdio sljedeče : "Istorijska nauka je nesumnjivo utvrdila da je Dioklijska episkopija, kasnije arhiepiskopija, najstarija ranohrišćanska dijaceza na području Crne Gore i temelj ranohrišćanskoga duhovnoga nasljeđa ovih prostora. Sasvim je, dakle, razumljivo da je Sveti Sava Zetsku eparhiju utemeljio na istome geografskome prostoru na kojem se u ranijem istorijskom razdoblju već nalazila episkopska katedra u Diokliji. Zato je važno što je, odlukom Sv. Arhijerejskoga sabora naše Crkve, ta drevna titula obnovljena i sačuvana“.

Po sistemu - ako ih ne možeš pobjediti (naslijedjem prokletog cara Dukljanina) a ti im se pridruzi (novom episkopskom titulom)..