"Iz Žitija sv. Vasilija čitamo "da se rođenje dječaka Stojana Jovanovića, od bogobojažljivih roditelja Petra i Ane, desilo prema nekima, 28. Decembra 1610. Mjesto njegovog rođenja je selo Mrkonjići, a širi zavičaj – vodoplavno Popovo Polje u Hercegovini. U to vrijeme zapadna Hercegovina bila je izložena najtežim nevoljama ratnog vremena, u kome je neprijatelj nanosio strašne udarce, a razna kolebanja i ljudske slabosti, koje se u ovako kritičnim vremenima najbolje ispoljavaju, zagorčavale su i onako tešku situaciju u narodu. .
Stojanovi roditelji, koji poslije njega, izgleda, djece više nisu imali, nad svojim jedincem bdjeli su kao nad najvećim blagom. U patrijarhalnom hercegovačkom selu, u kome se sirotinjski hljeb od zraka do mraka morao grabiti od kamena i ćudljivih kraških bujica i zalivati gorštačkim znojem, otac porodice odlazio bi jutrom za svojim težačkim poslovima, nerijetko ili na svoje polje ili u mobu kod susjeda ili na ispomoć kaluđerima obližnje svetinje u poljskim radovima i u samom manastiru.
Mali Stojan odrastao je najviše uz majku, ćutljivu i blagočestivu domodržnicu Anu, „onu kojoj se Bog smilovao“, kako joj i ime kazuje. Rastao je u jednoj od onih dimljivih kamenih kućica, u suvo složenim od lomljenog kamena i pribijenih uz kamenite obronke na škrtim zaravnima popovopoljskih brda, sa krovom na dvije vode, pokrivenim slamom, ševarom ili kamenom pločom, ređe daskom.
Podižući malog Stojana u ozračju zavalske svetinje, majka ga je od malih nogu zadajala pobožnošću, čistotom i strahom Božijim.
U onim vremenima oskudice i čestih gladi i boleština, mali Stojan zacijelo često bijaše u prilici da bude svjedok i majčine sastradalne ljubavi prema bližnjima i mnogog dobročinstva, naročito prema ništima i ubogima, koji se nezaboravno utisnuše u njegovu djetinju duševnost. Svoj veliki dug i najtopliju ljubav prema roditeljki, kraj koje provede svega dvanaestak godina svoga života i koja mu svojom tihom ljubavlju otvori srce i ispuni ga strahom Božijim.
Iz straha da im Turci ne povedu sina u janjičare, brižni roditelji Petar i Ana, uprkos svoj svojoj ljubavi prema sinu jedincu ili upravo zbog nje, svjesni opasnosti, a znajući koliko je sam Stojan volio Crkvu Božiju, odluče da svoga jedinca, privedu i svojim roditeljskim blagoslovom na put monaškog iskušeništva isprate u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Zavali. Tako Stojan Jovanović od najranije mladosti, računa se – u uzrastu od oko 11 godina, oko 1662. godine, postade manastirski đak i kao iskušenik nađe se pod budnim okom i duhovnim rukovodstvom igumana Serafima Zavalca."
Iz ostaka zitija ne saznajemo bas mnogo detalja iz njegovog zivota, ali ipak ubrzo se nadaleko čuo glas o predanosti njegovoj, i podvižničkom životu. Obično se navodi da je za monaškog života stekao ogromno poštovanje u narodu. Kasnije je postavljen za episkopa Zahumskog i Skenderijskog, kako se u različitim žitijima napominje "bez svoje volje". Kada je razoren manastir Tvrdoš u kojem je stolovao povukao se u Ostrog. Živio je molitvenim životom, posvećen mističkoj kontemplaciji, a upokojio se 29. aprila 1671. godine. Širina njegovog kulta ne nadilazi samo ovakve, ideološke i nacionalne krajnosti, već i one istorijski trajnije - među religijama. Svetom Vasiliju, naime, pored pravoslavnih vjernika hodočaste i katolički vjernici, ali i pripadnici islamske religije. Manastir izgrađen u stijeni izgleda kao kakva crnogorska replika uzb-dljivih grčkih Meteora. Pravoslavni vjernici slave Svetog Vasilija 29. aprila, po julijanskom kalendaru, odnosno 12. juna po preciznijem, gregorijanskom.
Medjutim ovaj detalj o njegovoj majci Ani i njegovom zavjetivanju jos u djetinjstvu, nedoljivo podjseća na Proroka Samuila, čuvenog starozavjetnog duhovnog vodje Izabranog bozjeg naroda. Živio je na 1100 godina prije Hrista. To je poznata priča kada je nerotkinja Ana "isplakala" dijete od Boga i posvetila ga Bogu, kada mu se navršilo 3 godine. Živeći u Silomu, kod kovčega zavjeta, Samuilo imaše u 12 godini istinito otkrovenje od Boga o kazni, koja predstojaše domu prvosveštenika Ilije zbog nevaljalstva sinova njegovih Ofnia i Finesa.
Starzavjetni zapis govori o Elkani, koji je pored Ane imao još jednu ženu: Feninu. Prema tadašnjim običajima Izraelaca i okolnih naroda, mnogoženstvo se dopuštalo - zbog toga, Elkanin slučaj sa dvije žene je bio sasvim uobičajen bio u to vrijeme. Ana nije mogla roditi dijete. No, ova druga žena, Fenina, rađala je suprugu djecu, pa joj je to davalo značajnu prednost u odnosu na ženu bez djece. U tadašnjem društvu, plodna žena je uživala ugled i poštovanje. Za ženu, koja nije rađala, smatralo se da je, u neku ruku, pod prokletstvom.
Elkana je ljubio Anu više nego Feninu, no, njegova joj ljubav nije bila dovoljna utjeha. Ana je doživljavala poniženja od svoje suparnice, koja je koristila svaku priliku da je izvrgne ruglu zbog neplodnosti. Elkana je bio religiozan čovijek. Jednom prilikom kad je sa svojom zenom posjetio svetiliste, Ana je, ponižena i nesrećna, iz najdublje čežnje svoga bića i sva svoja stremljena, zavapila bi Bogu samo jednu želju i molitvu: dobiti dijete. Pismo kaze "A Ana usta, pošto jedoše i piše u Silomu; a Ilije sveštenik sjeđaše na stolici, na pragu doma Gospodnjeg. I ona, tužna u srcu pomoli se Gospodu plačući mnogo. I zavjetova se govoreći: Gospode nad vojskama! Ako pogledaš na muku sluškinje svoje, i opomeneš me se, i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daš sluškinji svojoj muško čedo, ja ću ga dati Gospodu dokle je god živ, i britva neće preći preko glave njegove...'" (1. Sam. 1:9-11 RDK)
Njena molitva je bila toliko osjećajna, snažna i puna zanosa da je Ilije, sveštenik u svetištu, pomislio da je ta žena pijana. No, kad je shvatio o čemu se radi, ispratio je Anu ovim blagoslovom: "Idi s mirom; a Bog Izrailjev da ti ispuni molbu, za šta si Ga molila." (1. Sam. 1:17 RDK)
Poslije te molitve, nakon nekog vremena, Ana je doživjela uslišenje. Rodio se dječak. Ona ga je nazvala Samuel: "Jer sam ga", rekla je Ana, "izmolila od Gospoda". (1. Sam. 1:20)
Ana je mogla poći putem sile i pakosti. Mogla je sve te dane i godine uzvraćati suparnici na uvredama, vraćati joj milo za drago, svetiti i smisljati pakosti.
Ana se odlucila za molitvu i kao nagradu dobila Samuila, koji je izrastao u velikog Božjeg čovjeka, na blagoslov mnogima. Biblija ovako govori o Aninom djetetu: "A Samuilo rastijaše, i Gospod bješe s njim, i ne pusti da padne na zemlju nijedna riječ njegova. I sav Izrailj od Dana do Virsaveje pozna da je Samuilo vjeran prorok Gospodnji."(1. Sam. 3:19-20 RDK)
Tako je i mali Stojan postao cuveni svetitelj, posvecenjem jedne majke koja je znala sta je najbolje za njeno dijete. Da bi mu spasila zivot od okupatora Ana je uradila silucnu stvar kao majka malog Mojsija u Misiru. Kada je stigla naredba da se pogube sva novorođenčad majka ga je krila i dojila tri mjeseca. Kada je već bilo postalo opasno po život djeteta stavila ga je u košaru i pustila niz Nil. Dijete je došlo u Prave Ruke. Ruke koje su ga dovele do dvorca Faraona gdje ga je pronašla Faraonova sestra i usvojila. Faraonova sestra je tražila dojilju za bebu i našli su ženu Jevrejku za to. Gospod je uredio da dojila postane upravo prava majka malog Mojsija.
Kao i Ana svoga sina Stojana tako je i Mojsija majka morala pustiti iz svojih ruku "niz vodu" kako bi mu život sačuvala. Zaista, nekad moramo izgubiti kontrolu nad onim što smo stovrili, nad onim sto nam mozda znaci sav nas zivot i sve sto je vrijedno zivljenja, "Izgubih ga na kratko, da bi ga dobili za vječnost."
Za ovakva podvig i pozrtvovani čin moramo umrijeti sebi, da bi dali život svome djetetu. Samo majka moze da zna kolika je ovo zrtva. I varaju se neki koji misle da je prava majka ona koja drzi djete uz sebe po svaku cijenu. Kao u onoj prici o Solomonu, koju sam pominjao, kada se dvije majke istovremeno porodiše u istoj sobi. U toku noći jednoj je umrlo dijete te je neprimjetno zamijenila bebe. Kada se ova druga ujutru probudila i uvidjela šta se desilo nastala je žučna rasprava između njih. Ova prva je naravno poricala pa slučaj tako dođe pred cara.
Pošto iznesoše svoju stvar pred cara on odluči da dijete iznesu pred njih i mačem ga presijeku na pola, a potom svakoj majci daju po njenu polovinu. Čuvši ovo, prava majka skoči i zavapi da to ne čine, već da dijete daju ovoj drugoj dok je ova druga je tražila da se careva izvrši.
Solomon tada presudi da se dijete da onoj prvoj. Onoj koja se sažalila na dijete i dala ga drugoj ženi kako bi mu život spasila, a narod osta zadivljen mudrom odlukom cara Solomona.
Mi nadam se da nijesmo u ovom životu iskušavani baš na ovaj način, ali jesmo u drugim stvarima koje predstavljaju našu “djecu”. Mozda su vam drugi htjeli da preuzmu ideje i projekte koje ste sami u mukama “porodili” na svome poslu ili u nekim duhovnim stvarima, svejedno. Licno sam dozivio da ono sto sam bio osmislio, započeo, rodio u porođajnim mukama, potom previo , odnjihao i podigao da u momentu kada je trebalo da započnu svoj život da pocne da daje benefite, oko toga je nastala rasprava i otimanje.
Vise puta sam prepustio drugome neke meni vazme poslove i stvari jer je to bilo uslov opstanka mog “čeda. Nije mi bilo lako. Trebao sam da umrem nekim svojim sebičnim interesima, svome ponosu, odreknem neke buduće dobiti i privilegija, možda i popularnosti. 0
Umjesto osvete i vraćanja milog za drago, trudio sam se da svoju veliku nepravdu u molitvi iznesem pred Velikog Sudiju, Kralja nad svim kraljevima, kao pomenute majke. Mogu posvjedočiti da je On već bio donio odluku čije je to dijete, odnosno ko je prava majka.
Prava majka je ona koja je pustila svoje dijete kako bi mu život sačuvala. Kao majka malog Stojana Jovanovića i sve ove majke o kojima i biblija pise, a njihova djeca su ostavila tako silne pečate i temelje za cijeli jedan Bozji narod, na kojima stoji u sve vijekove vjekova.
Ovaj podvig jedne majke ostao je zabiljezen do danasnjih dana, kao sto stoji onaj njen spomenik u dvoristu crkve Svetog Nikole u Mrkonjićima, koji je jedan mjestanin dobio na srce da ga sagradi i odrzava do danas. Prava majka je ona koja gleda šta je u najboljem interesu za njeno čedo, ne gleda na svoje majcinske potrebe, znajući pri tom da ima Sudija koji će joj ga vratiti u naručje, da ga gubi za kratko da bi ga dobila za vjecnost.
Коментари
Постави коментар