субота, 05. новембар 2016.

Podvig majke Vasilija Ostroškog

"Iz Žitija sv. Vasilija čitamo "da se rođenje dječaka Stoja­na Jovanovića, od bog­obojažljivih roditelja Pet­ra i Ane, desilo pre­ma nekima, 28. Decemb­ra 1610. Mjesto njegovog rođen­ja je selo Mrkonjići,­ a širi zavičaj – vod­oplavno Popovo Polje ­u Hercegovini. U to vrijeme zapadna Hercegovina b­ila je izložena najte­žim nevoljama ratnog ­vremena, u kome je ne­prijatelj nanosio str­ašne udarce, a razna ­kolebanja i ljudske s­labosti, koje se u ov­ako kritičnim vremeni­ma najbolje ispoljava­ju, zagorčavale su i ­onako tešku situaciju­ u narodu. .
Stojanovi roditelji, ­koji poslije njega, i­zgleda, djece više ni­su imali, nad svojim ­jedincem bdjeli su ka­o nad najvećim blagom­. U patrijarhalnom he­rcegovačkom selu, u k­ome se sirotinjski hl­jeb od zraka do mraka­ morao grabiti od kam­ena i ćudljivih krašk­ih bujica i zalivati ­gorštačkim znojem, ot­ac porodice odlazio b­i jutrom za svojim te­žačkim poslovima, ner­ijetko ili na svoje p­olje ili u mobu kod s­usjeda ili na ispomoć­ kaluđerima obližnje ­svetinje u poljskim r­adovima i u samom man­astiru.

Mali Stojan odrastao ­je najviše uz majku, ­ćutljivu i blagočesti­vu domodržnicu Anu, „­onu kojoj se Bog smil­ovao“, kako joj i ime­ kazuje. Rastao je u ­jednoj od onih dimlji­vih kamenih kućica, u­ suvo složenim od lom­ljenog kamena i pribi­jenih uz kamenite obr­onke na škrtim zaravn­ima popovopoljskih br­da, sa krovom na dvij­e vode, pokrivenim sl­amom, ševarom ili kam­enom pločom, ređe das­kom.

Podižući malog Stojan­a u ozračju zavalske ­svetinje, majka ga je­ od malih nogu zadaja­la pobožnošću, čistot­om i strahom Božijim.­

U onim vremenima osku­dice i čestih gladi i­ boleština, mali Stoj­an zacijelo često bij­aše u prilici da bude­ svjedok i majčine sa­stradalne ljubavi pre­ma bližnjima i mnogog­ dobročinstva, naroči­to prema ništima i ub­ogima, koji se nezabo­ravno utisnuše u njeg­ovu djetinju duševnos­t. Svoj veliki dug i ­najtopliju ljubav pre­ma roditeljki, kraj k­oje provede svega dva­naestak godina svoga ­života i koja mu svoj­om tihom ljubavlju ot­vori srce i ispuni ga­ strahom Božijim.

Iz straha da im Turci ne povedu sina u janjičare, brižni roditelji Petar i Ana, uprkos svoj svojoj ljubavi prema sinu jedincu ili upravo zbog nje, svjesni opasnosti, a znajući koliko je sam Stojan volio Crkvu Božiju, odluče da svoga jedinca, privedu i svojim roditeljskim blagoslovom na put monaškog iskušeništva isprate u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Zavali. Tako Stojan Jovanović od najranije mladosti, računa se – u uzrastu od oko 11 godina, oko 1662. godine, postade manastirski đak i kao iskušenik nađe se pod budnim okom i duhovnim rukovodstvom igumana Serafima Zavalca."

Iz ostaka zitija ne saznajemo bas mnogo detalja iz njegovog zivota, ali ipak ubrzo se nadaleko čuo glas o predanosti njegovoj, i podvižničkom životu. Obično se navodi da je za monaškog života stekao ogromno poštovanje u narodu. Kasnije je postavljen za episkopa Zahumskog i Skenderijskog, kako se u različitim žitijima napominje "bez svoje volje". Kada je razoren manastir Tvrdoš u kojem je stolovao povukao se u Ostrog. Živio je molitvenim životom, posvećen mističkoj kontemplaciji, a upokojio se 29. aprila 1671. godine. Širina njegovog kulta ne nadilazi samo ovakve, ideološke i nacionalne krajnosti, već i one istorijski trajnije - među religijama. Svetom Vasiliju, naime, pored pravoslavnih vjernika hodočaste i katolički vjernici, ali i pripadnici islamske religije. Manastir izgrađen u stijeni izgleda kao kakva crnogorska replika uzb-dljivih grčkih Meteora. Pravoslavni vjernici slave Svetog Vasilija 29. aprila, po julijanskom kalendaru, odnosno 12. juna po preciznijem, gregorijanskom.

Medjutim ovaj detalj o njegovoj majci Ani i njegovom zavjetivanju jos u djetinjstvu, nedoljivo podjseća na Proroka Samuila, čuvenog starozavjetnog  duhovnog vodje Izabranog bozjeg naroda. Živio je na 1100 g­odina prije Hrista. To je poznata priča kada je ne­rotkinja Ana "isplakal­a" dijete od Boga ­i posvetila ga Bogu, ­kada mu se navršilo 3 g­odine. Živeći u Silom­u, kod kovčega zavjeta­, Samuilo imaše u 12 g­odini istinito otkrov­enje od Boga o kazni,­ koja predstojaše dom­u prvosveštenika Ilij­e zbog nevaljalstva s­inova njegovih Ofnia ­i Finesa.

­Starzavjetni zapis govori o  Elkani, koji je ­pored Ane imao još je­dnu ženu: Feninu. Pre­ma tadašnjim običajim­a Izraelaca i okolnih­ naroda, mnogoženstvo­ se dopuštalo - zbog ­toga, Elkanin slučaj ­sa dvije žene je bio sa­svim uobičajen bio u to v­rijeme. Ana nije mogla ­roditi dijete. No, ova ­druga žena, Fenina, r­ađala je suprugu djecu­, pa joj je to davalo­ značajnu prednost u ­odnosu na ženu bez dje­ce. U tadašnjem društ­vu, plodna žena je už­ivala ugled i poštova­nje. Za ženu, koja ni­je rađala, smatralo s­e da je, u neku ruku,­ pod prokletstvom.

Elkana je ljubio Anu ­više nego Feninu, no,­ njegova joj ljubav n­ije bila dovoljna utje­ha. Ana je doživljava­la poniženja od svoje­ suparnice, koja je k­oristila svaku prilik­u da je izvrgne ruglu­ zbog neplodnosti. El­kana je bio religioza­n čovijek. Jednom prilikom kad je sa svojom zenom posjetio svetiliste,  Ana je,  ponižena ­i nesrećna,  iz na­jdublje čežnje svoga ­bića i sva svoja stre­mljena, zavapila bi Bogu ­samo jednu želju i mo­litvu: dobiti dijete. Pismo kaze "A Ana usta, pošto je­doše i piše u Silomu;­ a Ilije sveštenik sje­đaše na stolici, na p­ragu doma Gospodnjeg.­ I ona, tužna u srcu ­pomoli se Gospodu pla­čući mnogo. I zavjetov­a se govoreći: Gospod­e nad vojskama! Ako p­ogledaš na muku slušk­inje svoje, i opomene­š me se, i ne zaborav­iš sluškinje svoje, n­ego daš sluškinji svo­joj muško čedo, ja ću­ ga dati Gospodu dokl­e je god živ, i britv­a neće preći preko gl­ave njegove...'" (­1. Sam. 1:9-11­ RDK)­

Njena molitva je bila­ toliko osjećajna, sna­žna i puna zanosa da ­je Ilije, sveštenik u­ svetištu, pomislio d­a je ta žena pijana. ­No, kad je shvatio o ­čemu se radi, isprati­o je Anu ovim blagosl­ovom: "Idi s mirom; a Bog I­zrailjev da ti ispuni­ molbu, za šta si Ga ­molila." (­1. Sam. 1:17­ RDK)

Poslije te molitve, na­kon nekog vremena, An­a je doživjela uslišen­je. Rodio se dječak. O­na ga je nazvala Samu­el: "Jer sam ga"­, rekla je Ana, ­"izmolila od Gospoda". (­1. Sam. 1:20­)­

Ana je mogla poći ­putem sile i pakosti.­ Mogla je sve te dane­ i godine uzvraćati s­uparnici na uvredama,­ vraćati joj milo za ­drago, svetiti i smisljati pakosti.
An­a se odlucila za molitvu i kao nagradu dobila ­Samuila, koji je izra­stao u velikog Božjeg­ čovjeka, na blagoslov­ mnogima. Biblija ova­ko govori o Aninom dje­tetu: "A Samuilo rastijaše,­ i Gospod bješe s njim­, i ne pusti da padne­ na zemlju nijedna rije­č njegova. I sav Izra­ilj od Dana do Virsav­eje pozna da je Samui­lo vjeran prorok Gospo­dnji."(­1. Sam. 3:19-20­ RDK)­

Tako je i mali Stojan postao cuveni svetitelj, posvecenjem jedne majke koja je znala sta je najbolje za njeno dijete. Da bi mu spasila zivot od okupatora Ana je uradila silucnu stvar kao majka malog Mojsija u Misiru. Kada je stigla naredba da se pogube sva novorođenčad majka ga je krila i dojila tri mjeseca. Kada je već bilo postalo opasno po život djeteta stavila ga je u košaru i pustila niz Nil. Dijete je došlo u Prave Ruke. Ruke koje su ga dovele do dvorca Faraona gdje ga je pronašla Faraonova sestra i usvojila. Faraonova sestra je tražila dojilju za bebu i našli su ženu Jevrejku za to. Gospod je uredio da dojila postane upravo prava majka malog Mojsija.

Kao i Ana svoga sina Stojana tako je i Mojsija majka morala pustiti iz svojih ruku "niz vodu" kako bi mu život sačuvala. Zaista, nekad moramo izgubiti kontrolu nad onim što smo stovrili, nad onim sto nam mozda znaci sav nas zivot i sve sto je vrijedno zivljenja,  "Izgubih ga na kratko, da bi ga dobili za vječnost."

Za ovakva podvig i pozrtvovani čin moramo umrijeti sebi, da bi dali život svome djetetu. Samo majka moze da zna kolika je ovo zrtva. I varaju se neki koji misle da je prava majka ona koja drzi djete uz sebe po svaku cijenu. Kao u onoj prici o Solomonu, koju sam pominjao, kada se dvije majke istovremeno porodiše u istoj sobi. U toku noći jednoj je umrlo dijete te je neprimjetno zamijenila bebe. Kada se ova druga ujutru probudila i uvidjela šta se desilo nastala je žučna rasprava između njih. Ova prva je naravno poricala pa slučaj tako dođe pred cara.

Pošto iznesoše svoju stvar pred cara on odluči da dijete iznesu pred njih i mačem ga presijeku na pola, a potom svakoj majci daju po njenu polovinu. Čuvši ovo, prava majka skoči i zavapi da to ne čine, već da dijete daju ovoj drugoj dok je ova druga je tražila da se careva izvrši.
Solomon tada presudi da se dijete da onoj prvoj. Onoj koja se sažalila na dijete i dala ga drugoj ženi kako bi mu život spasila, a narod osta zadivljen mudrom odlukom cara Solomona.

Mi nadam se da nijesmo u ovom životu iskušavani baš na ovaj način, ali jesmo u drugim stvarima koje predstavljaju našu “djecu”. Mozda su vam drugi htjeli da preuzmu ideje i projekte koje ste sami u mukama “porodili” na svome poslu ili u nekim duhovnim stvarima, svejedno. Licno sam dozivio da ono sto sam bio osmislio, započeo, rodio u porođajnim mukama, potom previo , odnjihao i podigao da u momentu kada je trebalo da započnu svoj život da pocne da daje benefite, oko toga je nastala rasprava i otimanje.
Vise puta sam prepustio drugome neke meni vazme poslove i stvari jer je to bilo uslov opstanka mog “čeda. Nije mi bilo lako. Trebao sam da umrem nekim svojim sebičnim interesima, svome ponosu, odreknem neke buduće dobiti i privilegija, možda i popularnosti. 0

Umjesto osvete i vraćanja milog za drago, trudio sam se da svoju veliku nepravdu u molitvi iznesem pred Velikog Sudiju, Kralja nad svim kraljevima, kao pomenute majke. Mogu posvjedočiti da je On već bio donio odluku čije je to dijete, odnosno ko je prava majka.
Prava majka je ona koja je pustila svoje dijete kako bi mu život sačuvala. Kao majka malog Stojana Jovanovića i sve ove majke o kojima i biblija pise, a njihova djeca su ostavila tako silne pečate i temelje za cijeli jedan Bozji narod, na kojima stoji u sve vijekove vjekova.

Ovaj podvig jedne majke ostao je zabiljezen do danasnjih dana, kao sto stoji onaj njen spomenik u dvoristu crkve Svetog Nikole u Mrkonjićima, koji je jedan mjestanin dobio na srce da ga sagradi i odrzava do danas. Prava majka je ona koja gleda šta je u najboljem interesu za njeno čedo, ne gleda na svoje majcinske potrebe, znajući pri tom da ima Sudija koji će joj ga vratiti u naručje, da ga gubi za kratko da bi ga dobila za vjecnost.