Пређи на главни садржај

Kapitalan ulov

Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš.  Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati.  Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš.  Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati.  Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad vjerovao ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati! ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski