Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva, i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš. Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati. Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva, i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš. Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati. Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad vjerovao ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati! ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati!
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар