уторак, 08. новембар 2016.

Al se nekad dobro jelo, baš

Slusam onu Balasevicevu "al se nekad dobro jelo, baš..", i razmisljam kako npr o hrani ljepse i strastvenije pjevaju Vojovodjani nego Crnogorci. A ocekivalo bi se obrnuto, da je u kamenitoj Crnoj Gori , u kojoj se vazda gladovalo, o tome valjda trebalo vise pjevati i zuditi. A u ovoj pjesmi osjetiš one plodne njive, vrijedne ruke domaćice, prepune trpeze, tople pećnice, nabujale apetite, slatke ukuse i opojne mirise.
Paradoksalno zvuči, ali tako je i u ljubavi. Najljepse i nastastvenije pjevaju.o njoj, ne oni koji je nemaju i koji je trebaju, već oni koji u njoj izobiluju...Pjevaju za njom i iznova žude oni koji su dusu svoju nasitili svim njenim dubinama i visinama. U njima se dize hvala i slava, i nova glad, sve jača sto je vise imaju. 
Nazalost kamenita i siromasnja duša,  ne razumije slavljenje i pojanje jer ne zna za ljubav Bozju, čudi se pjesmi hvale i slave  i sa prezirom gleda. Izusti po neku, ali prije psovku...Jer ne zna za Punu Trpezu, ne zna za Vrijednog Domaćin, nije iskusila, nije probala Njegovo tijelo i krv, tu sočnu duhovnu hrana koja utrobu nadima i grije.
Tamo gdje nema susreta sa Ljubavnikom duse, gdje nema intime i zajednistva tamo nema ni ljubavne pjesme na mednim usnama, ni strasne zudnje i raskosnog slavljenja, tamo nema "al se nekad dobro jelo , baš!"...