Upoznaj svoje granice

"Upoznaj svoje granice pa ih prevazidji." je ispravna "formula uspjeha" koju promovisu mnogi svjetski motivacioni govornici ... Pisao sam o tome, da nas Bog poziva da u vjeri iskoracimo izvan svojih ogranicenja u nemoguce, iz racionalnog u iracionaono, iz prirodnog u natprirodno, sa one strane života..

Medjutim, tek jutros mi je postalo jasno da ova izreka nije samo o prevazilaženju granica i vjeri. Ona počinje sa nečim vaznijim - upoznavanjem svojih granica. Ko dodje do ivice svojih fizickih snaga, umnih napora i emocionalnih pragova otkriće šta su stvarne ljudske snage, odnosno nemoći. Dokle može covjek a odakle moze samo Bog. Takvi ljudi neće bez jakog unutrasnjeg impulsa prelaziti granice. Čekaće na Boga, čekaće na povoljan vjetar..

E za takve i samo za takve, stoji Boziji poziv da krenu preko.. Svi ostali nijesu se kvalifikovali za vjeru oni su samo euforicni i optimisticni bezumnici koji nemaju pojma sto rade. Takvi u svom pozitivizmu i "slobodi" srljaju u sopstvenu propast, nesvjesni i neiskusni ulaze u bitke koje nijesu njihove, prihvataju se poduhvata koji prevazilaze njihove moći i njihov poziv. Ginu. Sa takvima Gospod skoro da ne može nista , osim da ih moli da stanu.. Samo vrhunski sportista, uvjezbani vojnik, požrtvovani pregaoc ili prokusani duhovnik će vam govoriti o svojim granicama. Samo tu na tim granicama se otkrivaju polja vjere, slobode i slave. Na granicama je oduvjek bila bitka za svako cartsvo.

Mozda mi ne volimo disciplinu, Božje zapovjesti i zakone, jer ih smatramo ogranicenjima i zelimo ih pricom o slobodi osporavati i prelaziti. To je pogibao. Samo pred onim koji dodje do krajnje isrpljenosti i očaja u svojim pokusajima, preglaštvu i treninzima , otvaraju se dveri, podižu ljestvice ka nebu i pronalaze u sebi neku novu snagu za koju do tada nijesu znali i prelaze preko. Takvi se kvalifikuju za cuda, takvi pomjeraju ljudske granice otkrovenja i ulaze u slavu Bozju..

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane. Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda. Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski

Прикажи све

Vladimir Lajović Blog

Претражи овај блог