среда, 05. октобар 2016.

Što nijesi mislio na 'vi dan

Preturao sam po svojim rukopisima jer zavrsavam neku knjigu i nadjoh ovu kratku priču koju mi pokojni otac ispričao svojevremeno. Pričao mi je o fukarama i kako su nagovarali njegovog ujaka Miroja iz vidjenije kuće Lakića, da održi posmrtni govor jednom takvom svom plemeniku iz Bjelopavlića. A dobro se toga podsjetiti u ova smrdljiva vremena, kao sto rekoše neki prijatelji ovih dana i to mi nekako ostade u uhu. Kako sve oko nas mnogo smrdi! Smrdi od smrada ljudskoga, od njihovih lazi, gadosti i grijeha..
I tako taj moj đed Miroje Lakić se odgovarao od te obaveze  , kao vjerovatno i neki drugi koji su bili pozvaniji iz familije a nijesu šćeli jer je to bio ništa-čoek (mada bi ja danas rekao - smrad ) . I tako se nije našao niko od porodice da dodje i da kaže dvije za pokojnika i on se najposlije nevoljno prihvati tog "posla". Ali kad je po tom nekom redosljedu ukopa trebao da održi govor, pridje nad sandukom i na iznenadjenje prisutnih, ne mogaše ni da se pretvara jer je bio čestit čovjek, no prezrivo pogleda na sanduk i reče samo : "Pokojniče, što nijesi mislio na ovaj dan!" i otide..