Crnogorci su se prema Ivanu vjekovima odnosili kao prema najvaznijoj licnosti svoje istorije, koji je utemeljio njihovu drzavu. Crnogorska pravoslavna crkva proglasila je Ivana Crnojevica za sveca, upravo zbog njegovog nemjerljivog doprinosa ne samo za državu nego i za crnogorsku crkvu.
Ivan je 1465. godine , nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. Godine 1474. ogromna turska vojska napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem! Turci su zato 1477/1478vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se u molitvenoj pokori zakleo - ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvećenu Bogorodici. Nakon smrti Mehmed II Osvajač. Ivan se preko Albanije vratio i brzo od Turaka očistio teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora. Pristao je da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom - od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Kotora. Kao što je sebi obećao, na Cetinju napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor.. Liči na bajku, ali je baš tako Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Izmjestio je iz Zete na Cetinje mitropolitsku stolicu, koja je i u njegovo vrijeme bila nezavisna..
Medjutim jedan segment iz njegovog zivota za koji se malo zna, za mene nosi u sebi jednu snaznu dimboliku. To je Ivanovo isakovsko stradanje u djetinjstvu.. Bio je sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića koga su Mlečani zvali "veličanstveni". Kao momčića otac Stefanica ga je morao dati Kosačama kao taoca, Ivan je postao zaloga za mir, tacnije garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Kosača. Mladi Ivan je u zatočeništvu kod Kosača proveo oko 10 godina. Ne znamo tačno koliko je godina imao ali mozemo zamisliti kakvu je strasnu zrtvu morao sa podnese ovaj dječak/mladić za svoj narod. Nevinu zrtvu. Poslije dugih godina i velikih vojnih uspjeha koje je ostvario njegov otac, i pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, Stefanica uspjeva napokon, zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana - da oslobodi svoga sina Ivana iz zatočeništva.
Iako djeluje strašno, neko bi ga olako i okrivio, ali ovaj čin jednog oca vladara je vrijedan pomena. To nije čin hladnog žrtvovanja svojih najmilijih za svkje sebične ciljeve, naprotiv, samo otac koji ljubi svoje dijete i svoj narod je spreman na ovakav čin. Da nije tako pogazio bi i mir i obećanje, doveo u opasnost ili svoj narod ili svoga sina. A i to sto je neprijatelj od Stefanice zahtjevao takavog taoca i takvu žrtvu , najbolje pokazuje neizmjernu očinsku ljubav. Da jije tako protivnik bi nesto drugo trazio kao zalogu, ali on je zna da će to ovom ocu biti dovoljan razlog da ga permentno drzi podalje od osvajanja i osvete.
Snazna je biblijska refleksija ovog cina!. Kroz ovu sliku Stefaničinog ocinskog zrtvovanja sina mozemo razumjeti i onu zrtvu koju Otac naš nebeski učinio dajući jedniorodjenog Sina svojega kao pomirnu zrtvu . Da izmiri sve nas sa sobom, da ustanovi jedan mnogo uzviseniji zavjet mira izmedju Boga i čovjeka.
Tu istu sliku vidimo u 1. Mojsijeveloj 22 , kada naš patrijarh Avram koji je u svom životu mnogo puta poslušao Boga, bio kušan rječju: “Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gde ću ti kazati” (1. Moj. 22:2). Isak je bio dijete obećanja što je ovaj zahtjev činilo još čudnijim i šokantnijim. Već sljedećeg jutra krenuo je na put zajedno sa slugama, magaretom, drvima za paljenje žrtve i sinom Isakom. Njegova apsolutna poslušnost uprkos nelogičnom naređenju donijela je slavu Bogu i zbog toga je i danas primjer kako Bog treba da bude proslavljen. .
Bog izdvaja ovu Avramovu vjeru kao jedinu po kojoj se dobija spasenje i stavlja je kao primjer svima onima koji dolaze poslije Avrama kroz Hrista Bogu.. U 1. Moj. 15:6 piše: “I povjerova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu.”
Starozavjetna priča o Avramu je temelj novozavjetnog učenja o žrtvi pomirenja koju je Gospod Isus Hristos podnio na krstu za sve ljude.
I sta se desilo, da li je Bog uzeo sebi dijete? Ne.. Stigle su riječi: “Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog Isaka” (s. 2); Gospod se postarao za zrtvu, Avram je na Moriji ugledao zrtvenog ovna kojeg je umjesto Isaka prinio na zrtvu. Medjutim upravo na tom mjestu ( Morija je na mjestu gde će kasnije nastati Jerusalim) ce poslije mnogo vjekova opet jedan Otac prinjeti Sina svoga na žrtvu: „Jer Bog je tako zavolio svijet da je svog jedinorodnog Sina dao da pogine, da svaki koji Ga vjeruje ima zivot vječni” (Jovan 3:16).
Kroz Božje predznanje i promisao, sve ovo je osmišljeno da nagovjesti ono što će biti ostvareno jednom sveobuhvatnom i potpuno dovoljnom Isusovom žrtvom. Na krstu grijeh čitavog svijeta bio je prenijet na Isusovu dušu i cijena je olaćena. Kada je Isus u aamrničkom ropcu kriknuo " Svrseno je".. obznanio je da je svojom žrtvom, zastupničkom smrću, ostvario pomirenje izmedju Boga i čovjeka, platio cijenu za grijeh čitavog ljudskog roda, za svakog jednog od nas..
Ali nije samo to žrtva Očeva, još više je i Sina.. Kao sto je iz poslušnosti ocu Isak pristao da bude žrtva (s. 9); tako je i Isus se molio: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali ne kako ja hoću nego kako ti" (Matej 26:39). Tako je i ovaj nas ponizni mladi plemić , Crnojević, iz povjerenja i poslušnosti prema svome ocu pristao da postane zalog mira izmedju dva zaraćena carstva.. Na svojim nevinim i mladim plećima dobrovoljno je ponio veliki krst mira, koji mi ne mozemo da pojmimo dok i sami nesto ne ucinimo iz poslusnosti prema autoritetima koje nam je Bog ostavio..
Nije čudo sto je u Isaku ostvareno Bozje obecanje upućeno Avramu, sto je nastao cijeli jedan narod, izabrani Bozji narod, Izreal.. Ali i mi vjerujući narod u Crnoj Gori, ovom Avramovom vjerom, kalemimo se na Izreal, na tu Maslinu Gospodnju, pa mozemo po milosti u Isusu Hristu, da se nazovemo izabranim narodom Bozjim, Crkvom Gospodnjom, carskim svestenstvom u sve vijekove vjekova..
Ivanovo oslobodjenje kao i Isakovo uskrsnuće ima preneseno značenje, ali Isusovo je bilo stvarno. “Vjerom je Avraam prineo Isaaka kada je bio kušan, i jedinca je prinosio on koji je primio obećanja, kome je rečeno: ‘Po Isaaku nazvaće ti se potomstvo’. Pomislio je da je Bog kadar i iz mrtvih vaskrsavati; zato ga je i dobio kao sliku” (Jevrejima 11:17-19);
Na istin simbolican način poslije toliko vremena zatočenistva mladi knez Ivan biva oslobodjen i postavljen na tron Crnojevica. Da li slucajnost (a ne vjerujem u slucajnost) i po promisli Bozjoj, upravo ce ovaj Ivan postati osobodioc svoga naroda i utemeljivač crnogorske drzave i crkve.. Kao sto je Isak postao ocem Izreala, noroda bozjega.
Ivanova vladavina je bila vladavina mira i autonomije u vrijeme velikih turbulencija i ratova svjetskih sila. Vrijeme stabilnosti, jačanja i utemeljnja.jedne drzave i jedne pravslavne crkve i svih ostalih institucija koje su atributi jedne države..
Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic koji je boravio 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora do brda. "
Slično je zabiljezio i Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, „... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu."
Zbog svega sto je učinuo prepodobni Ivan Crnojević , nije ni čudo sto je narod njegov kult, prenosio sa koljeno na koljeno, kao neku luču kroz sve vjekove mraka, ratova ili ropstva pod Turcima koji če poslije njega uslijediti.. Predanje o ovom velikanu naseg malog narod, grijace srce ojadjenog crnogorskog naroda , davace mu hrabrosti da se izbori za slobodu protiv nadmocnijeg neprijatelja i istraje u toj vjekovnoj borbi i da ne poklekne.. Koliko je jako sjećanje bilo na Ivanov podvig , svjedoci i zapis Vuka Karadžić poslije boravka na Cetinju 1834. god.: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio."
U svojem epskom i revolucionarnom zanosu mozda su naši preci otišli daleko, pa su vidjeli i prizeljkivali "vaskrslog" Ivana da oslobodi svoj narod, kao sto hrišćani cekaju drugi dolazak Isusa.. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović tako u svojoj knjizi zapisaše o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Da su Bokelji pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.”
U svakom slučaju za mene će slika jednog mladog kneza, jednog poslusnog sina, koji pokorno i dobrovoljno ide da se zrtvuje za mir svojeg naroda, koji se spusta u tamu zatvora i nakon 10 godina ustaje u jos vecoj sili i snazi uvjek simbolizovati onaj vanvremenski Hristov bogocovjecanski podvig i reflektovati duh slobodarstva i pomirenja medju crnogorcima dok je vijeka..
Ivan je 1465. godine , nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. Godine 1474. ogromna turska vojska napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem! Turci su zato 1477/1478vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se u molitvenoj pokori zakleo - ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvećenu Bogorodici. Nakon smrti Mehmed II Osvajač. Ivan se preko Albanije vratio i brzo od Turaka očistio teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora. Pristao je da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom - od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Kotora. Kao što je sebi obećao, na Cetinju napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor.. Liči na bajku, ali je baš tako Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Izmjestio je iz Zete na Cetinje mitropolitsku stolicu, koja je i u njegovo vrijeme bila nezavisna..
Medjutim jedan segment iz njegovog zivota za koji se malo zna, za mene nosi u sebi jednu snaznu dimboliku. To je Ivanovo isakovsko stradanje u djetinjstvu.. Bio je sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića koga su Mlečani zvali "veličanstveni". Kao momčića otac Stefanica ga je morao dati Kosačama kao taoca, Ivan je postao zaloga za mir, tacnije garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Kosača. Mladi Ivan je u zatočeništvu kod Kosača proveo oko 10 godina. Ne znamo tačno koliko je godina imao ali mozemo zamisliti kakvu je strasnu zrtvu morao sa podnese ovaj dječak/mladić za svoj narod. Nevinu zrtvu. Poslije dugih godina i velikih vojnih uspjeha koje je ostvario njegov otac, i pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, Stefanica uspjeva napokon, zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana - da oslobodi svoga sina Ivana iz zatočeništva.
Iako djeluje strašno, neko bi ga olako i okrivio, ali ovaj čin jednog oca vladara je vrijedan pomena. To nije čin hladnog žrtvovanja svojih najmilijih za svkje sebične ciljeve, naprotiv, samo otac koji ljubi svoje dijete i svoj narod je spreman na ovakav čin. Da nije tako pogazio bi i mir i obećanje, doveo u opasnost ili svoj narod ili svoga sina. A i to sto je neprijatelj od Stefanice zahtjevao takavog taoca i takvu žrtvu , najbolje pokazuje neizmjernu očinsku ljubav. Da jije tako protivnik bi nesto drugo trazio kao zalogu, ali on je zna da će to ovom ocu biti dovoljan razlog da ga permentno drzi podalje od osvajanja i osvete.
Snazna je biblijska refleksija ovog cina!. Kroz ovu sliku Stefaničinog ocinskog zrtvovanja sina mozemo razumjeti i onu zrtvu koju Otac naš nebeski učinio dajući jedniorodjenog Sina svojega kao pomirnu zrtvu . Da izmiri sve nas sa sobom, da ustanovi jedan mnogo uzviseniji zavjet mira izmedju Boga i čovjeka.
Tu istu sliku vidimo u 1. Mojsijeveloj 22 , kada naš patrijarh Avram koji je u svom životu mnogo puta poslušao Boga, bio kušan rječju: “Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gde ću ti kazati” (1. Moj. 22:2). Isak je bio dijete obećanja što je ovaj zahtjev činilo još čudnijim i šokantnijim. Već sljedećeg jutra krenuo je na put zajedno sa slugama, magaretom, drvima za paljenje žrtve i sinom Isakom. Njegova apsolutna poslušnost uprkos nelogičnom naređenju donijela je slavu Bogu i zbog toga je i danas primjer kako Bog treba da bude proslavljen. .
Bog izdvaja ovu Avramovu vjeru kao jedinu po kojoj se dobija spasenje i stavlja je kao primjer svima onima koji dolaze poslije Avrama kroz Hrista Bogu.. U 1. Moj. 15:6 piše: “I povjerova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu.”
Starozavjetna priča o Avramu je temelj novozavjetnog učenja o žrtvi pomirenja koju je Gospod Isus Hristos podnio na krstu za sve ljude.
I sta se desilo, da li je Bog uzeo sebi dijete? Ne.. Stigle su riječi: “Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog Isaka” (s. 2); Gospod se postarao za zrtvu, Avram je na Moriji ugledao zrtvenog ovna kojeg je umjesto Isaka prinio na zrtvu. Medjutim upravo na tom mjestu ( Morija je na mjestu gde će kasnije nastati Jerusalim) ce poslije mnogo vjekova opet jedan Otac prinjeti Sina svoga na žrtvu: „Jer Bog je tako zavolio svijet da je svog jedinorodnog Sina dao da pogine, da svaki koji Ga vjeruje ima zivot vječni” (Jovan 3:16).
Kroz Božje predznanje i promisao, sve ovo je osmišljeno da nagovjesti ono što će biti ostvareno jednom sveobuhvatnom i potpuno dovoljnom Isusovom žrtvom. Na krstu grijeh čitavog svijeta bio je prenijet na Isusovu dušu i cijena je olaćena. Kada je Isus u aamrničkom ropcu kriknuo " Svrseno je".. obznanio je da je svojom žrtvom, zastupničkom smrću, ostvario pomirenje izmedju Boga i čovjeka, platio cijenu za grijeh čitavog ljudskog roda, za svakog jednog od nas..
Ali nije samo to žrtva Očeva, još više je i Sina.. Kao sto je iz poslušnosti ocu Isak pristao da bude žrtva (s. 9); tako je i Isus se molio: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali ne kako ja hoću nego kako ti" (Matej 26:39). Tako je i ovaj nas ponizni mladi plemić , Crnojević, iz povjerenja i poslušnosti prema svome ocu pristao da postane zalog mira izmedju dva zaraćena carstva.. Na svojim nevinim i mladim plećima dobrovoljno je ponio veliki krst mira, koji mi ne mozemo da pojmimo dok i sami nesto ne ucinimo iz poslusnosti prema autoritetima koje nam je Bog ostavio..
Ivanovo oslobodjenje kao i Isakovo uskrsnuće ima preneseno značenje, ali Isusovo je bilo stvarno. “Vjerom je Avraam prineo Isaaka kada je bio kušan, i jedinca je prinosio on koji je primio obećanja, kome je rečeno: ‘Po Isaaku nazvaće ti se potomstvo’. Pomislio je da je Bog kadar i iz mrtvih vaskrsavati; zato ga je i dobio kao sliku” (Jevrejima 11:17-19);
Na istin simbolican način poslije toliko vremena zatočenistva mladi knez Ivan biva oslobodjen i postavljen na tron Crnojevica. Da li slucajnost (a ne vjerujem u slucajnost) i po promisli Bozjoj, upravo ce ovaj Ivan postati osobodioc svoga naroda i utemeljivač crnogorske drzave i crkve.. Kao sto je Isak postao ocem Izreala, noroda bozjega.
Ivanova vladavina je bila vladavina mira i autonomije u vrijeme velikih turbulencija i ratova svjetskih sila. Vrijeme stabilnosti, jačanja i utemeljnja.jedne drzave i jedne pravslavne crkve i svih ostalih institucija koje su atributi jedne države..
Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic koji je boravio 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora do brda. "
Slično je zabiljezio i Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, „... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu."
Zbog svega sto je učinuo prepodobni Ivan Crnojević , nije ni čudo sto je narod njegov kult, prenosio sa koljeno na koljeno, kao neku luču kroz sve vjekove mraka, ratova ili ropstva pod Turcima koji če poslije njega uslijediti.. Predanje o ovom velikanu naseg malog narod, grijace srce ojadjenog crnogorskog naroda , davace mu hrabrosti da se izbori za slobodu protiv nadmocnijeg neprijatelja i istraje u toj vjekovnoj borbi i da ne poklekne.. Koliko je jako sjećanje bilo na Ivanov podvig , svjedoci i zapis Vuka Karadžić poslije boravka na Cetinju 1834. god.: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio."
U svojem epskom i revolucionarnom zanosu mozda su naši preci otišli daleko, pa su vidjeli i prizeljkivali "vaskrslog" Ivana da oslobodi svoj narod, kao sto hrišćani cekaju drugi dolazak Isusa.. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović tako u svojoj knjizi zapisaše o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Da su Bokelji pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.”
U svakom slučaju za mene će slika jednog mladog kneza, jednog poslusnog sina, koji pokorno i dobrovoljno ide da se zrtvuje za mir svojeg naroda, koji se spusta u tamu zatvora i nakon 10 godina ustaje u jos vecoj sili i snazi uvjek simbolizovati onaj vanvremenski Hristov bogocovjecanski podvig i reflektovati duh slobodarstva i pomirenja medju crnogorcima dok je vijeka..
Коментари
Постави коментар