Moje pleme snom mrtvijem spava

Ako bi ko , kao ja u ovoj knjizi, pokusao da pronadje u toj vjekovnoj istoriji naseg naroda i nase pravoslavne crkve odredjene propovjedi, naucavanja ili elemente hriscanske teologije vrlo brzo ce se naci u problemu.. Može se govoriti odredjenoj duhovnosti u vrijeme Vojislavljevica (o cemu smo.pisali), pa i tokom Nemanjića, Balsica i Crnojevica, sve negdje do cetinjskog mitropolita, koji je stolovao (u vrijeme Đurđa Crnojevića, 1490- 1496.). Da su se poštovali Gospoda po Pismu i uredjivali crkvu po kanonima. No, za ostale vladike tokom turske vladavine je to teško ustvrditi, kao što je očigledno da su barem nekolicina posljednjih - Vasilije, Petar I i Petar II , za koje neki autori su umjeli da kazu "da su držali do pravoslavnih kanona kao do magle na Lovćenu,  osim kad su to nalagali ozbiljni politički razlozi."
Crnogorska crkva (cesto u upotrebi bez prefiksa pravoslavna) nije nastala pukim osamostaljivanjem Zetske mitropolije od Pećke patrijaršije, kao što je protestantska stvorena cijepanjem jedinstvene Zapadne crkve, već u procesu simbioze različitih hrišćanskih pa i nekih nehriscanski tradicija. Taj proces tekao je uporedo sa nacionalnom revolucijom i oslobodilackim pokretom i na izvjestan način bio njen izraz. Nekoliko vjekova Crnogorska crkva bila je osobena i jedinstvena crkva ne samo u pravolsvnom vec i u cijelom hrišćanskom svijetu. Stvarala je sopstvene etičke kanone, u skladu sa interesima društvene zajednice, bez vidljive razlike između sveštenika i laika, više je ličila prvim hrišćanskim zajednicama koje nijesu imali sveštenički stalež, nego bilo kojoj kanonskoj crkvi svojedobno. Ipak, priznavali su je prijatelji i neprijatelji i poštovali, iskreno ili licemjerno svejedno. Njena osobenost nije nestala odjednom, već u polumilenijumskom procesu odstupanja i vraćanja pravoslavnim kanonima.
Cronogorska crkva je za sve vrijeme turske vladavine pokazivala odredjenu vise ili manje stepe samostalnostu u odnosu na hrišćanske zemlje pod turskom okupacijom sa kojima se Crna Gora graničila nijesu imale, niti mogle imati, uticaja na Crnogorsku
crkvu. Pokušaj patrijarha Brkića, nakon što su Turci obnovili Pećku patrijaršiju, da vrati Crnogorsku crkvu u kanonsku brazdu, što je prije svega bio politički interes Otomanske imperije, Crna Gora je odlučno odbila, a patrijarhu Brkiću zabranila ulazak u Crnu Goru.
Možda u opštoj antiislamskoj histeriji hrišćanske Evrope poneko nije ni zapažao jeretičku surovost Crnogorske crkve
Vjekovna teokratski i nesekularni odnos crkve i drzave jedan je po meni kljucan razlog gubitka autokefalnosti 1920 godine. Sve to joj se vratlo kao bumerang , ne samo ta nezavisnost i to sto su vjekovima episkopi bili svjetovni vladari , vec to sto je kler po dubini striktno slusao naredbe vladara i vrsio mnoge drzavne poslove, a u ratnim okruzenju vrlo često su baš popovi vodili crnogorske odrede u borbi. Iako od dolaska na čelo Crne Gore, knjaza Danilo Petrović, 1851. godine kada ukida vladicanstvo, Opštecrnogorski zbor i izbornost crnogorskog mitropolita od strane naroda, ipak se nista nije po tom pitanju promjenilo. Samo se obrnula situacija, Danilove reforme nijesu znacile pocetak procesa sekularizacije u Crnoj Gori, jer knjaz tu ulogu postavljanja episkopa neće prepustiti ni kleru ni crkvenim strukturama. Šef države će imenovati mitropolita, i gle čuda, prvi put u istoriji to neće biti Crnogorac. . Kao sto je do tada drzava imala vjerskog poglavara , sad po prvi put Crkva dobija svjetovnog gospodara i njena primarna dužnost postaje da tumači i štiti knjazeve interese koje ovaj, po sopstvenoj zamisli, izjednačava sa interesima čitave društvene zajednice. Politički protivnici i protivnici u crkvenim strukturama su ili nemilosrdno pobijeni ili su se sklanjali u emigraciju.  Nije ni cudo da će se zbog te hronične podredjenosti klera svjetovnim vlastima i njene kanonske osobenosti ,  nestankom Kraljevine Crne Gore 1918.godine to isto desiti Crnogorskoj crkvi, da ce je biti lako ukinuti, tj. ukinuti njenu nezavisnost, o cemu cemu nesto vise govoriti u nastavku..  Jedna nekakonska situacija stvoriće drugu, a sve to dovesti do politizacije crkve i zamagljivanje njene jevandjeoske misije u decenijama kasnije, sve do danasnjih dana..
Autentičnost Crnogorske crkve u hriscanskom svijetu po kojoj ona vjekovima „nije podvlasna ni jednom patrijarhu niti drugoj crkvi" i zbog čega nije imala „...vrhu sebe nikoga osim Boga", vjerovatno je doprinjela tome da se hriscanska vjera u Crnoj Gori shvata na jedan vrlo sekularizovan nacin. Vjera ima dominantno politicki znacaj i skoro se izjednacava sa rodoljubljem, u narodu postoji vrlo osobeno shvatanje uloge crkve u drustvu, pa i samog hrišćanstva. Crnogorci vrlo malo citaju pismo a svestenici ne polazu bas mnogo na crkveni zivot i propovjedanje zive Rjeci Bozje. Austrijski izaslanik Paulič krajem XVIII vijeka u svom izvještaju kaže da su u Cetinjskom manastiru bila samo dva kaluđera. Za popove kaže da se po odijevanju i oružju ničim ne razlikuju od ostalih Crnogoraca, ali podvlači da njihov ugled u narodu zavisi od njihove lične hrabrosti i rječitosti. U Gorskom vijencu Vuk Mićunović se posprduje popu Miću koji loše čita svoj rukopis: „Lijepo li ova sablja čita, divno li nas danas razgovori!" Nema u tome ni poezije, ni danas prepoznatljivog humora, ali poređenje sveštenika sa sabljom govori nam što se od njega očekuje. No, ovo je gotovo opšte mjesto koje su zapazili brojni putopisci, novinari, diplomate, ali još niko u tome nije vidio jeresi , militantnost vjerske zajednice i odstupanja od hrišćanskih dogmi, sa kojima i danas živimo i borimo..
Citajuci neke istorijske izvore nacicete da je u jednom okršaju u Dugi nikšićkoj crnogorska četa pod komandom popa Luke Jovovića razbila odred Turaka kojim je komandovao „arnautin" Ðuleg-beg. Posječen je i sam zapovjednik, a zarobljene njegove četiri žene. Sličnih primjera učešća svestanika u ratnim djestvima bi se moglo nabrojati, no bilo je i primjera kad su se crnogorski sveštenici morali boriti za očuvanje moralnih normi i protiv sunarodnika, jer svakako oni nijesu bili samo ratnici. Obavljali su i vjerske dužnosti i rituale u skladu sa okolnostima i svojim shvatanjima hrišćanstva. Sudili su u lokalnim sporovima, mirili zavađene porodice i bratstva, pomagali u liječenju i borbi protiv epidemija svojim znanjem i obrazovanjem. Uklanjali su sujevjerje razboritošću i odlučnošću.
To je najplastičnije prikazano u Gorskom vijencu u sceni sa „jednom babom" koja sama sebe optužuje da je vještica. Crnogorski glavari, ne baš lakovjerni, u nedoumici pitaju:
„Ti, vladiko, znaš duboke knjige
nalaziš li u njima vještice?"
Vladika s čuđenjem odgovara
„Ðe vještice, što govoriš, Vuče!
Nema toga ni u jednu knjiku;
Svrh mene se svi ovdje kunite,
To su bapske priče i mudrosti;
Nego laže ova babetina,
Ali može nešto drugo biti."
To "nešto drugo" o kojem govori vladika je oblik specijalnog rata koji protiv Crnogoraca vodi skadarski vezir a baba je njegov izvršilac. Tako su unosili racionalizam u javni život. Kad su mu prepreke bile dogmatizam i crkvena pravila, s pozivom „Neka grijeh ide na moju dušu".
Sa takvom porukom u jednoj prilici pop Milo Jovović je izdao zapovijest da se zapali crkva u selu Drame na sjevernoj strani Ostroga, kad je ova postala turski odbrambeni položaj. Skrušenost i bogobojažljivost nijesu bile odlike crnogorskog sveštenstva. Poštovalo se dostojanstvo, odlučnost i razum. Kler je bio tvorac i čuvar etičkih vrijednosti koje su bile društvena norma i to je bila jedna od njihovih najznačajnijih odlika i zasluga za besudnu zemlju u besudna vremena. A društvo koje su izgradili bilo je društvo pune solidarnosti.
Poslanice mitropolita Petra I Petrovića su izvor i svjedočanstvo jedinstvenih etičkih kanona (ne toliko dogmatskih i hriscanskih) obaveznih kako za crkvu tako i za ukupnu društvenu zajednicu
No iako imamo ovakvu vjekovnu situaciju u Crnoj Gori, jedini ozbiljniji teološki progovori za rad crnogorskih mitropolita pojavljivali su se u odnosima sa tek Ruskom pravoslavnom crkvom koja je bila i državna crkva carske Rusije, crnogorskog strateškog saveznika. Ovi će se nesporazumi odražavati i na savezničke odnose država a potencrali samo kada bi bilo političkih razloga za to. Sve ovo je do sada izmicalo pažnji istoričara i teologa, ili nijesu zeljeli da.o tome govore..
Zna se da je sa Ruskom crkvom imao problema mitropolit Vasilije Petrović koji je i umro u Petrogradu pod sumnjivim okolnostima. Zna se i da je mitropolit Petar Prvi jednom bio nekoliko mjeseci zatočen u ruskom manastiru, a potom proćeran iz Rusije. Svejedno što će ga kasnije ruski car odlikovati ordenom Aleksandra Nevskog, koji je dodjeljivan samo najvišem plemstvu bliskom carskoj familiji.
Zna se i da ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, kao povjerljivu informaciju, saopštava Vuku Karadžiću da je „Petar II Petrović neprikladna ličnost za poglavara Crkve i da njegov duhovni život ne priliči pravoslavnom mitropolitu."
Izvještaji o duhovnim prilikama u Crnoj Gori toga doba nijesu afirmativni. Ruski dvorski savjetnik Aleksandar fon Rojc, koji je boravio u Crnoj Gori u posebnoj misiji, kaže da Crnogorska crkva nije podvlasna nijednom patrijarhu niti drugoj crkvi. U izvještaju strogo vodi računa da nigdje ne pomene pridjev pravoslavna i tako odredi njenu
dogmatsku pripadnost.
U Zakonima otačestva Ivana Ivanovića Vukotića iz 1833. godine, ruskog pravnika čiji zakonski tekst nikada nije usvojen, navodi se da u Crnoj Gori postoji nizak stepen bogoštovlja. Narod uglavnom ne ide u crkvu, a izuzetno je mali broj onih koji se ispovijedaju, pričešćuju i ispunjavaju ostale hrišćanske dužnosti. Kao glavni krivci za takvo stanje vjere u Crnoj Gori označavaju se sveštenici, koji uopšte ne obavljaju svoje duhovničke dužnosti i ne propovijedaju zakon Božji.
Sve kritičke opservacije stanja duha i vjere u Crnoj Gori izbjegavaju da upotrijebe pridjev pravoslavna, iako Crnogorci toga doba sebe smatraju pravoslavnima i pravovjernima. Nikome, međutim, ne pada na pamet da Crnogorsku crkvu nazove jeretičkom. Ima tome nekoliko razloga: ponajprije što je u doba romantizma crnogorska borba za slobodu u Evropi toga doba uzdizana do visine ideala, a ugled Crne Gore u slovenskim zemljama pod stranom dominacijom, pa i drugim državama, umnogome je prevazilazio njenu stvarnu moć i domete. No, iako nije bila jeretička, Crnogorska crkva po svemu sudeći nije bila ni pravoslavna ni katolička, bila je osobena.
Živko Andrijašević, objašnjavajući stanje u Crnogorskoj crkvi, piše: „Sasvim posvećeni državnim poslovima i vođenju nacionalne politike, cetinjski mitropoliti od početka XIX vijeka stavljaju u drugi plan obaveze koje imaju kao vjerski poglavari za velike ciljeve koje su kao političari i državnici imali, nije bilo od značaja položaj crkve, stanje starješinstva ili stepen religioznosti Crnogoraca".
Ovakvo objašnjenje zvuci logično i moglo bi se reći da je tačno, ali ispušta iz vida da su crnogorski mitropoliti o kojima govori (XIX vijek) spadali u red najumnijih ljudi i najprosvjećenijih vladara u Evropi toga doba. To potvrđuju njihova književna i filozofska djela, korespondencija, njihove biblioteke i nema sumnje da su bili u toku ili u kontaktu sa najprogresivnijim idejama toga doba. U to vrijeme, najistaknutiji duhovi dovodili su u sumnju ili javno poricali Hrista bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, bezgrešno začetog i vaskrslog poslije smrti, kao i prečistu Bogorodicu i njeno djevičanstvo prije i poslije porođaja. Kao što su u sveštanju, miropomazanju, poštivanju mošti, pričešćivanju i slično vidjeli prosto praznovjerja i vradžbine. No, to je Petru I i Petru II bilo nemoguće da javno saopšte, zbog opštih istorijskih okolnosti i položaja, iako se ponešto može naslutiti iz njihovih pisanih djela..
No, da su ljude oslobađali praznovjerja, zabluda i obmana s pozivom „neka grijeh ide na moju dušu", poznato je. Više od toga nijesu mogli.
Mnogi stihovi iz Luče mikrokozme u dosluhu su sa ovakvim shvatanjem hrišćanstva.
„S vnimaniem sam zemaljske mudrače/voprošavâ o sudbi čovjeka,/o zvaniju njegovom pred Bogom/no njihove različne dokaze/nepostojnost koleba užasna/sve njih misli na jedno sabrane/drugo ništa ne predstavljaju mi/do kroz mrake žedno tumaranje/do nijemog jednog narječija,/do pogleda s mrakom ugašena."
Utisak mnogih istrazivača je da su crnogorski mitropoliti, Crkva, kler i narod na sličan način razumjeli hrišćanstvo i da je iz takvog duhovnog stanja u spletu okolnosti nastao i crnogorski etos.
U svojoj prethodnoj knjizi sam govorio o pseudomitologiji kosovskog zavjeta i istrage poturica, pa osim ovog uvodnog osvrta neću iznova objašnjavati starozavjetni koncept vjere (sveto srpstvo, sveta srpska zemlja, Nebeska Srbija itd.), kao ni političke reperkusije svetosavskog nacionalizma. Ti paganski plemenski rituali zaodjenuti u neku vrstu hrišćanske simbolike najbolje se vide kroz onu sliku Badnje večeri u Gorskom vijencu, u kojoj se čuje huka I bat konja, nebo se crveni, a u zraku osjeća miris sumpora, u stomaku blaga drhtavica I od nadolazeće bitke, bitke za istrebljenje poturica.. Čitava silka malo kakve veze ima hrišćanskim blagdanom, već poprima obrise starih paganskih plemenskih obreda, koji oko ognijšta slave predake i smrt . Nema u ovoj Badnjoj večeri onog: Mir Božji, Hristos se rodi! Slava Bogu na visini, među ljudima dobra volja!
No nevolja je što se kroz ovaj NJegošev pjesnički ep ova slika duboko urezala u kolektivno nesvjesno savremenog rnogorca. Što kada ljudi na ovim našim prostorima borbu za vjeru doživljavaju upravo ovako –uzeti pušku u ruke i istrijebiti “nekrste”.. Kad bi se sudilo po ovome mitu o istrazi poturica, u Crnu Goru Hrist još nije došao, da ponudi spasenje i miloste za one koji su u grijehu i koji ne znaju što čine. Sve je ostalo u Starom zavjetu, u starim našim plemenskim običajima i ritualima, samo je dobilo spoljni oblik pobožnosti. Hrišćanstvo je kod nas kao u onom filmu Kum, kada stari biskup mafijaškom donu objašnjava odnos prema hrišćastvu, vadi kamen iz fontane, lomi ga na pola i pokazuje ga Koreloneu, govoreći: Ovaj kamen je u vodi stajao 30 godina, ali vidiš – iznutra je i dalje suv. Tako smo i mi u Evropi u hrišćanstvo umočeni vjekovima, ali u sebi ga još nijesmo prihvatili. Suvi smo i nepromijenjeni ostali u svojoj paganštini. Možemo samo vapiti kao vladika Njegoš:
"Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni placa ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi."
Čim dođe kriza, sva naša duhovnost ostaje samo na površini, mi se u svojim dušama ni u čemu nijesmo promijenili. Suvi smo kao barut, kojim punimo svoje puške na Badnje veče i iznova idemo u “istragu poturica”.. Nekakav nacionalni ponos i poziv na fizičko istrebljenje svih izdajnika i nekrsta drži vrata naših srca i naših domova zatvorena. Kao što su bila zatvorena sva vrata Vitlajema da prime Josifa i Mariju. Zapleli smo se u kučine, kako u kakve mađije plemenskih podjela, grijemo se uz vatre “badnjaka” etnofiletizma i napajamo gnijevom vjerskog nacionalizma. A ko smo ti i ja da uzimamo pravdu u svoje ruke i donosimo "Hristov" sud prije njegovoga dolaska? Da prijevremeno odvajamo kukolj od pšenice, kad nam je to zabranio? Hrist se krstom borio protiv zla, a neke naše plemenske vještice hoće da nas nauče da okrenemo taj krst naopako I pretvorimo ga u mač, pa da se mačem odupremo zlu. Kao da ne stoje riječi Hristove – da će, ko se mača lati, od mača poginuti.