четвртак, 20. октобар 2016.

Pisanje me spašava

Moje pisanje me spašava. Vjera koju djelim nije uvjek vjera koju imam i koju sam dosegao i koju držim. Vise je kao ono kopno koje je umorni moreplovac ugledao kroz durbin pa viče : Kopno! Ljudi, kopno!
Pisem kada sam ispunjen ali pisem i kada sam prazan. Znajuci , kao onaj livac u izreci, koji stoji kraj uzarene peci i lije cisto zlato koje je kroz oganj procisceno od žbuke i nečisti, da uvjek ostane neka kapljica za njega kojom ce se obogatiti.. Pa i ako sve ne mogu odrzati i ako sve zaboravim, znam da cu kao ono sito kojim neko pokusava da zahvati ladne vode sa izvora, da iako mu sve izmice i nestaje, samo to sito postati cisto od vode tekućice.. Zato kazem, moje me pisanje spasava, ponajvise od mene sama, pa i kada nije sve moje ono sto lijem ili držim , samo me činjenje obogucuje i pročišćava ...