Moje pisanje me spašava. Vjera koju djelim nije uvjek vjera koju imam i koju sam dosegao i koju držim. Vise je kao ono kopno koje je umorni moreplovac ugledao kroz durbin pa viče : Kopno! Ljudi, kopno!
Pisem kada sam ispunjen ali pisem i kada sam prazan. Znajuci , kao onaj livac u izreci, koji stoji kraj uzarene peci i lije cisto zlato koje je kroz oganj procisceno od žbuke i nečisti, da uvjek ostane neka kapljica za njega kojom ce se obogatiti.. Pa i ako sve ne mogu odrzati i ako sve zaboravim, znam da cu kao ono sito kojim neko pokusava da zahvati ladne vode sa izvora, da iako mu sve izmice i nestaje, samo to sito postati cisto od vode tekućice.. Zato kazem, moje me pisanje spasava, ponajvise od mene sama, pa i kada nije sve moje ono sto lijem ili držim , samo me činjenje obogucuje i pročišćava ...
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар