Posljednje dvije godine su bile drugacije nego sve ranije. Bile su poput nekog vakuma, kao pustinja. Mjesto na kome nema ničeg, nema puno ljudi i životinja, a najmanje biljaka, jer tamo je zemlja besplodna, suva i nemilosrdna.
Narocito ova od proslog septembra od kada je Cecu i mene ujela otrovnica. A ujedale.su nas i neke druge zmije, nevidljive i opasnije od tog poskoka. Kada sam shvatio da postoje neprijatelji koji nijesu samo naši, vec da ima i onih zajednickih, koji napadaju nase zajednistvo sa drugima.. Njima se ne mozes oduprijeti sam. Vec samo zajedno se.moze vojevati protiv tih napasti.
I jedna sestra u Gospodu mi je poslije tog ujeda rekla.jednu činjenicu o kojoj do danas razmisljam: Lave , ovog septembra pocela.je ona starzovajetna milosna tj
jubilarna godina. To je godina veliokog blagoslova i oslobodjenja ali je i godina velikih iskusenja i napasti.
I zaista, evo 12 mjeseci kasnije, ovih dana kada se navrsila.ta jubilarna godina, mogu reci da je ova sestra imala pravo. Često mi nijesmo kadri da sagledamo stvari koje nam se desavaju, da ih jasno vidimo dok smo u masini, dok nas melju neki problemi. Vec je potrebna neka distanca , i vremenska.i prostorna da bi razumjeli znakove vremena.
Potrebno je vrijeme, da sazru u nama neke neobjasnjive i neizreci misli da bi ih mogli artikulisati, da bi ih mogli podneliti sa drugima. Jer često tisine imaju smisla i govore bolje od riječi. Kao sto u pjesmi i pauze su vazne , jer daju ritam i cine pjesmu cjelovitom.. Sve sto smo govorili ima smisla samo u nekim.nasim i tudjim ćutanjima i tišinama, ako se dese.
Ja dvije skoro godine nijesam mogao ništa da napisem, ništa da artikulisem..Svaki odlazak u molitvu i u tihovanje, u traganje za odgovorima za Bogom, zavrsavao se nekom tisinom. Zivio sam od nekih sjecanja, od"zaliha" cuda koje su bile u mome srcu, kao one oustinjske kamile sto u svojim grbama nose vodu.. Tako sam i ja "sisao" svoje duhovne grbe i cutao. Osluskivao šetajuci oo kraju u vecernjim satima. I gledao u zvezdano nebo ili mjesec. Kao da se tamo moze vidjeti i susresti lice Bozje. I opet nailazio na tisinu.
Ali ta tisina nije strašna, to je ona tisina univerzuma koja kao da pjeva neku pjesmu. Nemustu. Mogao sam je i pjevusiti. Ali nije bilo ninrijeci ni tona. Ipak je nesto titralo.. Kao lupanje srca. Koje osjetis pod dlanovima, osjetis da ima zivota, ima i strasti ali su se utisale, pa potmulo biju. Ali su tu.
Kao kada se neko sprema na pocinak. Svjetla se gase. Svaki zamor se utisava i tijelo se sprema za odmor. Sad razumjem da je ono kada je nakon stvaranja svega Gospod sedmi dan pocinuo od svojih djela.Kad kažemo počinuo, to nije neki puki odmor, kao da se Gospod iscrpio od tog "mukotrpnog" stvaranja pa Mu je onako zadihanom trebalo neko "izležavanje". Pet dana stvarao je nebo, zemlju, biljke, životinje, onda je šestog dana stvorio čovjeka, i pogledao je i rekao "Vidim da je sve dobro". Počinak je došao od svjesti o cjelovitosti, potpunosti i savršenosti djela koje je učinjeno. Da mu nije bilo nikakve mane.
Ono sto je blistavo kod tog počinka (sabata). šta je upravo taj odmor čovjeka sačekao odmah nakon sto je bio stvoren šestog dana? Bog je čovjeka odmah uveo u svoj odmor, bez da je išta morao učini ili zasluži.
I to je vjerovatno ono sto mi je ona sestra nagovjestila jos prije svega sto se desio. Za one koji ne znaju Oprosna (jubilarna) godina u Starom Zavjetu je bila vunac serije šabatnih ustanova. .
Nakon što je Bozji narod ušao u Obećanu zemlju, Bog je zapovijedio da svake sedme godine „zemlja drži šabat posvećen Gospodu.“ Ljudima nije bilo dozvoljeno da siju svoja polja i da orezuju svoje vinograde tokom sedme godine, niti su smjeli da sakupljaju u svoja skladišta ono što rodi samo od sebe. Vlasnik zemlje mogao je uzeti šta je želio za direktnu upotrebu,priznajuci da ne samo oni, već njihova zemlja, vrijeme i sve što posjeduju pripada Bogu. Stoga su sluge, stranci i čak životinje su imali jednaka prava kao i vlasnik u uživanju plodova njegovog polja tokom šabatne godine A svake pedesete godine, desetog dana tišrija ulazilo se u oprosnu ili jubilarnu godinu (3. Mojsijeva 25:8-11).
Medjutim i tada kao i danas strah od oskudice i težnja prema pohlepi i dobitku naveli su bozji narod da obrađuju zemlju svake godine. U Sv.Pismu nailazimk da je Bog kaznio Izrael zbog nevjerstva i neposlušnosti i dozvolio da ih porobi Vavilon i oplijeni.
Dok je zemlja ležala opustjela sedamdeset godina držeći šabat tokom tog vavilonskog ropstva , shvatio je Božji narod da je zanemario zapovjesti Gospodnje sve zarad svjetovnih interesa, i da je umjesto oslobodjenja i milosti , dozivio rosptvo i zakonsku kletvu.
Oprosna (jubilarna) godine bila je pedeseta godina koja je slijedila nakon sedam godišnjih sedmica, i dogodila bi se bar jednom u životu svakog pojedinca koji je proživio prirodni vijek života. Oprosna godina slijedila je nakon sedme šabatne godine, donoseći tako dvije šabatne godine uzastopno. Kao sto se desilo i posljednje dvije godine od septembra 2014. do 2.oktobra 2016.godine. U Pismu pise da je zato Bog načinio obilnu zalihu za svoj narod stavljajući svoj blagoslov na četrdeset osmu godinu, kada je zemlja rodila dovoljno da održi narod za tri godine (Isaija 37:30).
Ako bi čovjek upao u dugove i bio prinuđen da proda svoj dom, imovina bi se prodala podrazumijevajući da treba biti vraćena svom prvobitnom vlasniku kada se u zemlji začuju trube oprosne godine. Ako bi siromah imao nekog bliskog srodnika koji je u mogućnosti da otkupi njegovu zemlju, kupac je nije mogao zadržati, čak ni do oprosne godine
Mozemo zamisliti kakav odjek je imala poslednja Gospodnja truba oprosne godine u drevnom Izraelu! Robovi koji su teško radili ustali su i bacili svoje okove. Pohlepnom i gramzivom čovjeku, koji je tlačio najamnike i udovice da bi stekao imovinu, to je došlo kao posmrtno zvono za sve njegove nade (Isaija 2:20,21). Svaka osoba u ropstvu bila je oslobođena, i svi su se vraćali svojim posjedima
Nema izvještaja o bilo kojoj vjerskoj službi ili prinosu koja se zahtijevala tokom oprosne godine, različitoj od običnih službi tokom ostalih godina. To je bilo vrijeme kada su svi, bogati i siromašni, veliki i mali, jednako dijelili ono što je samo od sebe rodilo u poljima i vinogradima.
No sve ovo je praslika.onog sto ce se tek u Hristu ostvariti.. Kad se otpustaju grijesi.covjecanstvu, kada se.oslobadjaju ini koji su zarobljeni u srcu, kada se placaju nasi "dugovi" prema Gospodu i.kada.mozemo zivjeti u istinskoj slobodi. Ovo je ona slika spasenja koja je.nezasluzena. Koja nije po nasim djelima nego po velikoj milosti Bozijoj. Kad mozemo pocinuti.od.svih svojih djela.
I sad nazirwm i razumijem sta se meni desilo ove zadnje dvije godine. Kada nijesam zivio.od svoga rada, nego od onog sto je samo rodilo. Kao da je Gospod htio da shvatim , ali ovaj put zaista, duboko i korjenito. Da moja egzistencije ne zavisi.od.mojih deset prsta, da se ne brinem vise i da ne zivim u grcu zivota "u svojim snagama", "u znoju lica svog da jedem hljeb svagdasnji".. Jer.to je prokletstvo. "Blagoslov obogacava i ne prati ga nikakva muka" .. Gospod zeli da pustimo svoje tijelo.tj zivot iz svojih ruku, da ga ostavimo kao tu istrosenu zemlju koja se godinama isroljuje i ore da malo.pocine.. Da malo zacutimo , da se malo posvetimo za Boga.. Jer dok brinemo za Njegovo, on ce ee postarati za nase.
Da batalimo taj zivot u brigama.i tjeskobi i da mozem iskusti nesto.mnogo uzvisenije.i blagoslovenije. Nesto sto ispunjava dusu.i donosi spokoj i mir. To je zivot u Njemu, u Njegovom pocinku.. Kao da mozemo cuti onu "Dobri i vjerni slugo, udji u pcinak svoga Gospodara".. Udji u Moje zadovljstvo, udji u Moju radost, u Moju cjelovitost , potpunost i savrsenstvo.. Okrijepi dusu svoju, odmori umorne ruke, ucvrsti klecava koljena, zaspi na Mojim grudima. Osjeti tu tisinu, i mir koji prevazilazi svaki ljudski um i razumjevanje.. Neka Te preplavi moja milost, moja ljubav i moje ohrabrenje..
To je to. Sve one napasti, mucne borbe i raznorazni konflikti koje sam imao zarad neke istine, pravde i svojih snova; svi oni pokusaji da zastitim svoje, ostvarim snove svojim snagama i svojim sposobnostima , koji su mi donosili samo stres, sukobe i tjeskobu postali tako nesuvisli, smijesni i nistavni pred Silom Bozjom i pred njegovim Svetim Duhom.
Ova Jubilarna godina me je naucila onom: "U miru cete biti vodjeni", " Ne silom i snagom , nego Duhom Mojim, veli Gospod nad Vojskama". " U miru i pouzdanju bice sila vasa".. Sam sam sebi smjesan danas kada sam i pomilio da djelo Bozje na koje smo svi pozvani, bilo kakva promjena u svijetu, u nasim drustvima.i nasim porodicama
moze da se desi u mojim snagama. Da su svi moji pokusaji, pa i ove moje knjige o Bogu ili svi neki napori da se ljudima nesto saopsti i da shvate neke istine mogu ucinitj bilo sta bez kretanja Njegovog Duha. Kakva glupost.
Ali to iskustvo je ponizavajuce, porazavajuce za naš ego, za nas polozaj u drustvu sa kojim smo se dicili, ili neko znanje i zvanje kojim smo se kitili. Sve zbog cega smo mi tuzni i deprimirani, je jedna gnusna sebicna i samoljubiva obmana, kao pljeva i prasina koju prvi vjetar raznese.. i od nje nema nista, nema tezinu nema.silu..
Sve je tako nestalo u ovoj oprosnoj godini.. Svo moje imanje vise nije moje, jer nemam nikakav stav ili odnos prema svemu sto sam stekao. Kao da je necije tudje, kao da sam gost u svojoj kuci i mojoj zemlji. Sve je Gospodnje, a mi smo samo korisnici, a daj boze, da bar budemo zahvalni držaoci i domacini.. Sa druge strane sve sto sam drzao vrijednim i imanje, neko clanstvo, polozaj i neke institucije koje sam "izgubio" nista su naspram onog sto sam dobio..
Postao sam slobodan , ali zaista slobodan i miran od raznih dugova i od raznih dužnika, od raznih "obaveza" kojima su me drzali na uzici, od robovanja ljudima i njihovim interesima. Slomio se jedan nevidljivi jaram nad mojim zivotom. Ovaj sužanj je kroz pustinju izasao u jedan novi svijet. Odolio sam strahovima za egzistenciju koja su me iznova tjerali na mukotroan robovski rad i neke kompromise .. I osjetio slobodu pustare kao arapski konj kojeg vise nece niko uhvatiti i podjarmiti i tegliti..
Kada tobom ne mogu da manipulosu, kada te ne mogu zastasiti, jer sve sto se ruzno moglo desiti, sa cime su te zastrasivali , desilo se. A.ti ziv! Mozes reci svakom novoj prijetnji i unutrasnjem strahu: Pa sta? Ne bojim se. Onome koji je umro sebi i svojim stihijama , i ustao u jedan novi svijet nikakve ucjene i prijetnje ne mogu pomutiti mir u dusi.. On se duboko ukorjenio, crpi neke druge izvore egzistencije i bivanja, nalazi svojim korjenjem one duboke podzemne vode, tihe i besumne koje nikave povrsne bujice ili oskudice ne tangiraju i remete.
Ali sta se narocito desilo ove Jubilane godine, ove prve ali vjerovatno i posljednje Oprosne Godine u mom zivotu (jer nesto ne vjerujem da cu zivjeti 95 godina) zbog cega pisem i za sto mogu reci da je bila narocita , milosna i blagoslovljena mimo drugih?
U tim mojim nocnim cutanjima i setnjama, kada se cinilo da nema cuda koje sam toliko cekao, ni ploda za koji sam se toliko trudio, da sam izgubio i svoje snove i Boga i posao i crkvu i brak i neke meni vazne ljude, priduzio mi se jedan covjek (cije ime necu pominjati ovdje) i postao moj prijatelj.. Pricali smo lako, jednostavno, o svakodnevnim stvarima.. I dok smo skoro svaku drugu noc setali, pricali bi i o nekim zovotnim stvarima, politici, Bogu, ljudima i nasim najblizima.. Nesto se desilo.. Cudo koje sam cekao sa kojekakve strane u tim susnim godinama, desavalo se u srcu mog saputnika.. Kao u Obecanoj zemlji, kada je Gospod rekao, da cemo znjeti od psenice koju nijesmo sadili i jesti od vinograda koji nijesmo gradili iskusio sam blagoslov i cudo koje nijesam trazio.
Moj prijatelj se osvjedocio o Bogu. Dok sam ja pognute glave, rezignirano i umorno pricao o svemu sto se desava i sto ne razumijem, za mene neshvatljivo i neocekivano , covjek pored mene koji je slusa jpoceo da dize glavu i da vidi jedan drugaciji horizont. Moja je tisina progovorila. Bezdan je dozvao bezdan.
Najbolje cu to objasniti onom jednom izrekom Nik Vujičića koju je izrekao pred prepunim Sportskim cemtrom prilikom posjete Podgorici : "Dok je nisam imao cudo od Boga, postao sam cudo drugom pored sebe."
Ziasta, ja koji sam bi sve samo ne cudo, pricao iskreno i cak kriticki o svemu i sto ne shvatam kod Boga, postao sam čudo Bozje jednom covjeku. A ja to nisam ni primjecivao, dok sam u mojem srcu jedva nalazio odgovore, kao one ugarke koji su se pusili, pred mojim ocima obnevidjelim od sopstvenog jada, jedno je srce pocelo da plamti za Gospodom. Da Ga trazi svim srce i dusom.
Sjecam se kao juce bilo kada je te zimske večeri on promrljao jednu molitvu na nasem rastanku za koju je tada rekao da ga ne pusta u nocima , već nedjeljama ga iznova tjera u plač "Oprosti mi Gospode Isuse Hriste, budi moj spasitelj i moj Bog"..
Stresao sam se, svega me je jeza prosla (iako mu to nisam rekao tada) .Kao da se.probudih iz sna: Sta reče? a on ponovio nelagodno kao da je nesto pogresno rekao: "Pa govorim, oprosti mi Isuse, budi moj spasitelji i moj Bog"..
"Pa ti si se obratio Gospodu! Ti si izrekao molitvu pokajanja i predanja ! Haleluja!". On se zacudio, narocito mojoj reakciji..
I tako evo nepunu godinu, u setnjama koje i dalje traju, u dugim razgovorima, kao kada sretnes brata koji je dosao izdaleka pa jedva stizes da mu sve ispricas.. Pred mojim ocima desava se cudo Bozje, stvarno cudo. Jer nema veceg cuda pod ovom kapom nebeskom , nego kada se jedan covjek okrece Bogu i predaje svoj zivot u Njegove ruke, da se spasava.. U ovim smrdljivim i povarenim vremenima, kada gledam toliko sablazni i otpada od Boga, i to od svestenika, Bozjih slugu kada je za ocekivati samo dalje propadanje, obezbozenje i bogoostavljenost, dobio sam prijatelja i brata u Hristu, koji se originalno i radikalno obratio. Ja koji nikakvog cuda nisam imao, niti ocekivao,, postao sam cudo onom koji takodje nije Boga trazio kroz mene, niti ocekivao niti molio.. Ali ono sto je najdivnije upravo je to cudo obracenja mog prijatelja, meni postalo.svjedocanstvo i cudo, isčupalo me iz moje staganacije, pustinje i jada. I sto je najcudesnije to sam cudo dobio u vrijeme kada sam mislio da Gospod ne odgovara na moje molitve. A On me je zaoravo poveo u pustinju da bi mi progovorio ..
Sada shvatam da mi je samo to i trebalo, zivi Bog ma.djelu, a ne ja i neke moje zelje, ambicije koje zahtjevaju grcevite napore, izuzetne sposobnosti, frustracije i borbe u kojima se zapleo cijeli ovaj svijet koji prolada.
Zato sada iznova jos vatrenije trazim Gospoda, i strpljivo cekam na Njega i na.dan njegovog pohodjenja. Ne krecem bez Njega u bitke, zelim da On bije bitke za mene, da istjeruje pravdu za mene i bude moj Sudija i Osvetnik.
Vratila se volja za zivot, za stvaralastvo, vratila mi se inspiracija za pisanje, pa kao sto vidite pisem svakodnevno i upravo zavrsavam knjigu koja je kao pusto polje bila neobradjivana zadnje dvije ( milosne) godine..
Moje je cutanje postalo je jaca molitva od svih na glas izrecenih. A moja tisina i neispricane rijeci bolje je progovorilo srcima bliznjih od svih mojih napisanih knjiga.U ranama i slabostima mojim sila se Bozja pokazala sasvim.
Osjecam se slobodan, tako opusten, koncentrisan i voljan za Bozje djelo kao nikad ranije. Usao sam u Njegov pocinak i u miru zelim da djelujem. Ne bojim se za svoj zivot i za ono sto dolazi. Gospod je poceo da obnavlja moje zajednistvo sa svetima, moj brak i moju porodicu koje sam u svojim "spasonosnim" grcevima i raspravama i ambicijama mogao da izgubim. Poceo sam ponovo da "obradjujem svoju zemlju", da radim i da se nadam da ce se ostvariti moji snovi i vizije za koje sam mislio da su umrle zauvjek.. Medjutim ovo su bile milosne godine, kada smo trebali pauzu, odmkr i posvecenje, da se milost i sila Bozja.moze pokazati na nama , kao sto rece presveta Marija , majka Gospoda naseg Isusa Hrista: "Velika je Tvoja Milost Gospode, na nama koji smo Tvoji, koji se bojimo imena Tvojega"..
Za plod utrobe ove zene pisano je od postanka da ce stati na glavu otrovnici, Staroj zmiji, Sotoni, koji laze ovaj svjet od ppocetka. Tako ce biti i svakoj zmiji koja ustaje na nase zajednistvo, glava ce joj biti smrskana, to je simbolika ove i svake i ove Milosne Godine 2016
Коментари
Постави коментар