Пређи на главни садржај

Ko može saosjećati sa vama

Za saosjećanje i podršku u nevolji je najvažnije da je neko plemenit čovjek. Medjutim, rasprostranjeno je uvjerenje da je za to potrebno sapatništvo ili isustvo u onome sta neko prolazi. Ljudi često odbijaju pomoć i ruku onih koji žele da ih utjese, onom floskulom iz americkih filmova : Lažeš, ne možes me razumjeti, ne treba mi tvije saosjećanje, jer nijesi u mojoj situaciji i nijesi prosao ono sto sam ja prošao.. Neki lažni ponos koji nema veze sa životom..Svakako iskustvo je više nego dragocjeno, medjutim znaju oni malo stariji, koji pamte JNA i služenje vojnog roka, da su mladim vojnicima - gušterima, najviše život zagorčavali upravo vojnici. Ti sadisti su bili uglavnom vojnici starije klase  tkz dzombe koji su po toj logici trebali da pokažu saosjećanje i razumjevanje za te pridoslice. No oni nijesu imali milosti prema mladoj vojsci, naprotiv potrudili bi se da im zagorčaju sto više taj vojni rok, na isti ili gori način kako su njima radile dzombe kad su oni bili gušteri . Da ne pominjemo svjedocanstva logoraša koji su znali govoriti da im je od onih monstruma-čuvara gori bili samo pojedini logorasi koji su pokazivali ekstremnu surovost ne bili se valjda dodvorili svojim mučiteljima ili udovoljiti svojoj patologiji..
Zato kažem za dušebrižnistvo, saosjećanje i milosrdje primarno je da si dobar čovjek, a tek onda  sapatnik ili onaj koji je slično stradanje doživio.. Jer nevolje su kao presa za cijedjenje, od plemenitog čovjeka učine još plememitijeg. Presa iscijedi ono fino djevičansko, mirisno ulje kao iz maslije ili lavande..  A.od ološi učini nemilosrdnog osvetnika, koji želi samo da svi osjete pakao kroz koji je on prosao, naročito oni koji su mu bliski.. Paradoksalno ali istinito.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski