Za saosjećanje i podršku u nevolji je najvažnije da je neko plemenit čovjek. Medjutim, rasprostranjeno je uvjerenje da je za to potrebno sapatništvo ili isustvo u onome sta neko prolazi. Ljudi često odbijaju pomoć i ruku onih koji žele da ih utjese, onom floskulom iz americkih filmova : Lažeš, ne možes me razumjeti, ne treba mi tvije saosjećanje, jer nijesi u mojoj situaciji i nijesi prosao ono sto sam ja prošao.. Neki lažni ponos koji nema veze sa životom..Svakako iskustvo je više nego dragocjeno, medjutim znaju oni malo stariji, koji pamte JNA i služenje vojnog roka, da su mladim vojnicima - gušterima, najviše život zagorčavali upravo vojnici. Ti sadisti su bili uglavnom vojnici starije klase tkz dzombe koji su po toj logici trebali da pokažu saosjećanje i razumjevanje za te pridoslice. No oni nijesu imali milosti prema mladoj vojsci, naprotiv potrudili bi se da im zagorčaju sto više taj vojni rok, na isti ili gori način kako su njima radile dzombe kad su oni bili gušteri . Da ne pominjemo svjedocanstva logoraša koji su znali govoriti da im je od onih monstruma-čuvara gori bili samo pojedini logorasi koji su pokazivali ekstremnu surovost ne bili se valjda dodvorili svojim mučiteljima ili udovoljiti svojoj patologiji..
Zato kažem za dušebrižnistvo, saosjećanje i milosrdje primarno je da si dobar čovjek, a tek onda sapatnik ili onaj koji je slično stradanje doživio.. Jer nevolje su kao presa za cijedjenje, od plemenitog čovjeka učine još plememitijeg. Presa iscijedi ono fino djevičansko, mirisno ulje kao iz maslije ili lavande.. A.od ološi učini nemilosrdnog osvetnika, koji želi samo da svi osjete pakao kroz koji je on prosao, naročito oni koji su mu bliski.. Paradoksalno ali istinito.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар