петак, 14. октобар 2016.

Ima li Crkva hrabrosti da postane izdajnik svoga naroda da bi ugodila Bogu

Sve se vraća. Na Balkanu naročito. Neoprošteni zločini i nekažnjeni zločinci. Sve će doći i sve već dolazi na naplatu. Valjda smo dovoljno istorijski distancirani od ratnih sukoba i bombardovanja iz 90tih da nam rat ne izgleda toliko strašan da bi nam ponovo presjeo isti nacionalizam i velikodržavni projekti, rehabilitacije četničkog pokreta, neke fašističke i nacionalističke ideologije i matrice ponašanja, pa bi možda ponovo se malo igrali sličnih “ratnih igara”.. Sa druge strane opet smo i dovoljno blizu besparici, nezapošljenosti i ekonomskoj neizdrživosti svakodnevice da smo prijemčivi kao nekad za gluposti i bezumlje, spremni na beznadežno očajne poteze samo da se desi promjena, pa makar i na gore. Šta ima veze! samo neka se našim “dušmanima” desi bilo kakvo zlo jer ih je valjda bolno gledat i slušat.

I kažem, sve se vraća i sve dolazi na naplatu. Ali hoćemo li se mi napokon promijeniti, hoćemo li se osvjestiti da na isto zlo ovaj put odgovorimo drugačije i bolje. Ne trebaju nam opet junaci, vitezovi, obilići i orlovi. Nama su potrebniji sad više nego ikad – izdajnici. A ima li i jednog razumnog medju nama, ima li i jednog dobrog, čovjekoljubivog i plemenitog koji će da traži Božje a ne ljudsko tj. nacionalno i sotonsko. Ima li ijednog koji će da traži milost i mir a ne istorijsku osvetu i pravdu. Ili će opet crkva da postane produžena ruka centrima moći i krene putem kojim je išla 90-tih, biti “čuvarka nacionalnog bića” i pomamlala narod da se bori “za krst časni i slobodu zlatnu” u borbi za svetu zenlju. Jer lijepo je napuniti narodnom masom svoje vjerske objekte a prilozima svoje crkvene kase i vratila uticaj koji je nekad imala. Hoće li odoljeti izazovu izdaje ili će pokleknuti i opet zadojiti “majčinim mlijekom nacionalizma” one iste raspolućene i sludjene mase sa početka ove moje priče koje traže pomoć sebe i odgovore izmedju krajnosti.

Vidimo, sve se vraća. Na Balkanu naročito. Patriotizam je postao posljednje utočište hulja. A ima li i jednog hrabrog medju sinovima Božjim da uzme sramotu na sebe i obuče se u ruho izdajnika svoga roda samo da bi udovoljio Hristu. Ima li dovoljno snage za takvo nešto, da se odrekne beneficija i položaja koje mu pripadaju u crkvenoj hijerarhiji i podigne glas rizikujući da ga izopšte i kazne kao izdajnika i jeretika. Jer ne želi da služi narodnim masama i crkvi koja “tumači nacionalnu istoriju” već Bogu i Nevjesti Hristovoj koja tumači Sveto Pismo, navješćuje vječnost i radosnu vijest spasenja za SVE narode. Koji će nacionalnu istoriju ostaviti naučnicima i profesionalnim istoričarima, a ideologije političarima i da se okane četnickih i fašističkih ideologija, pa i onih partizanskih i antifašističkih koje samo u onim drugima vide neprijatelje i vade trunje zločina iz tudjih očiju, a svoje ne nahodi i ne vadi balvane iz svojih očiju, da bi bolje vidjela. Te balvane hoćemo da vidimo medju nama a to mogu samo izdajnici roda, a ne trebaju nam oni drugi balvani i barikade podjela i mržnje, koji gore po našim trgovima i mostovima. Treba nam Hristova crkva iskrenih čovjekoljubivih hrišćana, koji će kao njihov “Preblagi Učitelj i Dobri Pastir” biti izdajnici svoga roda, na čijoj će sramoti, preziru i žrtvi se iznova podići i vaskrsnuti istinska Crkva koja ima hrabrosti reći NE svakoj etničkoj podjeli, svakoj vjerskoj mržnji i sukobima, i reći NE svakoj prokletoj novčanici ili moći koj dolazi od služenja svjetskim elitama i lokalnim moćnicima jer koriste provjerene matrice klerikalizma da bi ostvarili svoje (veliko)državne i nacionalne interese i teritorijalne pretenzije.

Sve se vraća. Na Balkanu posebno. Zato nam trebaju izdajnici svoga roda! Na svim stranama. Svako u svom oboru.