Пређи на главни садржај

Budimo ljudi

"Budimo ljudi a ne neljudi" govorio je Patrijarh Pavle, ali to se ne može razumjeti dok se ne shvati sto je covjek. Da čovjek nije i ne može biti čovjek ako samo ostane čovjek a ne postane kao bog. . Liice čovjeka je lice zvjeri, unakazeno grijehom u kojem je i zacet i u kojem se rodio. Ostane li "samo covjek" ostaće slican oblicima zivota znatno ispod ljudskog i andjeoskog. Postace zvijer ne udje li u proces oboženja, jer samo kroz taj proces pokajanja od rugobe grijeha i proces preumljenja moze postati čovjekom!
Vladike Rada kao da pita i daje odgovor "Sto je covjek a mora biti čovjek!". Moze li covjek pobjeditii nistavilo i biti covjekom u punom smislu te riječi, nekim sopstvenim snagama i razumjevanjem?.. Ne. Shvata da covjek bez Boga, bez Duha Njegovoga nikad neće moći ustati iz  i zvjerinje bezlicnisti.
Ko ostane "covjek" biće zapravo nečovjek , utopice se u nistavilo bezlocnosti , svijet sjenki, gmazova i reptila..Kao sto u tami sobe ne razanajes oblike i boje. Sve je pipanje, bauljanje, teturanje i spoticanje u svijetu sijenki. Svaki lik je isti, sivilo  bez crta i obrisa..
Tek pred blistavim likom Bozjim covjek sagledava sebe, nalazi snage i htjenja da postane visi oblik zivljenja, istinski covjek stvoren na sliku Bozju. "Bez Mene ne mozete nista ciniti" kaze Bozja Rijec.
Jer biti čovjek je biti kao bog, to je sinonim za hristolikost i ima bogočovjecansko odredjenje. Tek kad postanes dijete Bozje, kao Hrist, bogocovjek, shvatas da djeca lice na svoje očeve i braću.. Dusa tvoja shvata da nije ruzno pače već predivni labud. Da ima nekog veoma znanog , u Univerzumu,  bliskog,  na koga je licilo od rodjenja i kojega je njegov srce oduvjek trazilo dok su ga drugi prezirali.. Tek u tom prepoznavanju, izranja nasa ljepota, nasa slava, nas pravi ljudski lik  i karakter, bogocovjecanski!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski