"Natjerao sam sebe da skoro sat vremena strpljivo odgledam propovjed jednog naseg crkvenog velikodostojnika na otvaranju obnovljene crkve na Bogetićima, bas da cujem šta govori a ne da citam novinske članke. I iznova sam se rastužio ali i naljutio. Nijesmo li suviše često posljednjih godina i decenija svjedoci kako se od strane pojedinih klirika na perfidan način zloupotrebljava plemenita hrišćanska vjera za širenje razlicitih ideologija i podjela.
Mogao sam cuti kako se zloupotrebljavaju nevine žrtve svih ratova na ovom balkanskom buretu baruta, tacnije ta tanana osjecanja pijeteta prema nasim postradalim precima, sve sa ciljem da se aktiviraju odredjeni unutrasnji mehanizmi i matrice i označe politički oponenti i spoljni neprijatelji kao personifikacija zla protiv koje se valja boriti, i to do smrti..
U više od pola pomenute propovjedi, koja se navodno oslanjala na jedan odjeljak iz Jevandjelja - onaj o Petru kada je Isusu Hristu prepoznao Sina Bozja, prvosvestenik je nabrajao jedan po jedan rat i zrtve koje je taj Pjesivački kraj dao za slobodu. Znajuci da to uvjek budi ona najdublja i jaka podsvjesna osjecanja i patriotski naboj koji sada treba dovesti u vezu sa vjerom. To znaju svi koji manipulisu masama, da se ovakvim jakim osjecanjima patriotizma stvaraju moćni mehanizmi i matrice politizacije religije. Unutar ovakvo politički motivisanog i nacionalističkog diskursa pojam Svetog se posvetovnjava i obesmišljava i postaje dijabolički katalizator zapaljive retorike...
Uzimajući smisljeno odabran istorijski momenat i neku stvarnu nevinu zrtvu (koju uvjek mozete naci na obijema stranama) da bi stvarni svjetski ili gradjanski rat predstavio kao perosnifikaciju duhovne borbe dobra i zla, ove vjerske vodje postavljaju naš vjerujući narod u srediste te simbicne borbe, spustajuci ih sa neba na ratiste, zahtjevajuci da se iznova svstavaju na jednu od strana da bi one druge proglasili poganima . Manipulišu Svetim, samo da bi dominirali ovim našim svjetovnim!
Tako je i ova propovjed vjesto upakovana primjerima stradanja od Sv. Gerogija (kome je posvečena Crkva) pa preko ratnih zrtava u balkanskim, svjetskim i nasim bratoubilackim ratovima , sve do posljednjeg onog bombardovanja NATO avijacije 1999. godine. Zatim ih sve začinjava jednim slikovitim moćnim primjerom stradanja, Petka Uskokovica, njihovog plemenika , u I sv.ratu kada je otisao na strijeljanje umjesto svoga bratanca. Proglasavajuci Uskokovicev za hristoliki podvig, ubjedjuje prisutne da svi ti svjetski i balkanski ratovi i stradanja ima neke veze sa odbranom vjere (a nema nikakve) a njihiva zrtva sa Hristovom..
I kada se svemu toma doda cijeli program koji se mogao vidjeti, folkor, hor, gusle, pjesnike koji su recitovali neke rodoljubive pjesme, drzali posredne politicke govore, uz neku zapaljiuv retoriku , citavo ovo posvecenje crkve dobija jedan potpuno drugi karakter.. Iz Svetog se pomocu žrtava rata (prema kojima smo slabi) izaslo u svjetovno, profano. Iz duhovnosti skliznulo na teren politickih i ideoloskih kategorija. I to tako virtuozno da vam prosjecan vjernik neće znati objasniti koja je razlika izmedju vjere i rodoljublja i sta se krije iza ove opijajuce "ratnicke teologije". To ce postati ocito, tek negdje kasnije, kada u datom momentu bude trebalo da se aktiviraju ove matrica za neke buduce ili sadasnje dnevnopoliticke ili ratne potrebe.
Ko i malo zna Jevandjelje i razumije novozavjetnu vjeru osjeca nemogucim poistovecivati zrtvu Isusa Hrista sa bilo cijom zrtvom u ratnim dejstvima.. Stradanje za vjeru sa bilo kojim stradanjem za nacionalne i državme interese ili neku ideologiju. Jer da je Isusova zrtva bila u bilo kakvoj vezi sa oslobodjenjem Izraela od ugnjetavanja, izrabljivanja i okupacije Rima, mi bi i danas grcali u svojim grijesima bez ikakve nade u spasenje.
Kakve veze ima svjetlo sa tamom? Kakve veze ima Hrist sa ratom. Tamo gdje.se upali svjetlo tu tama je vec nestala, bez ikakvog otpora ili borbe.. Jer tama je samo odsustvo svjetla , tako je i rat iskucivo odsustvo Boga .. Da li je i jedan apostol umro zbog nekog politickog cilja ili u borbi sa okupatorom? Ako je Pilat tj rimska vlast i izvrsila neporsredno raspeče Hrista ili progon ucenika, to je činila na nagovor svestenstva u Izraelu koji su u novoj vjeri vidjeli opasnost za sebe..Rim je bio samo instrument u ruci izraelskih vjerskih vodja i njihove kohabitacije sa okuoatorom a ne Isusove..
Da li su u Svetom pismu Isus i apostoli bilo kojim slovom, stavom ili djelima pokazali hrišćanima da treba uĉestvovati u ratovima i ubijati neprijatelje? I da li je (i gdje je) Isus, ili bilo koji od apostola, opravdao i pohvalio neku zrtvu u ratu ili nekog vojskovodju ili junaka? Odgovor na pitanje mogao bi stati u samo jednu rijeĉ - nigdje.
Jedno od najĉešće citiranih i tumaĉenih mjesta jeste ono iz Jevandjelja po Jovanu, koje je nazalost i ovaj i mnogi episkopi zadnjih 30 godina uvijek pominjau, "Od ove ljubavi niko nema veće: da ko život svoj položi za prijatelje svoje." (Jv. 15, 13) .Objašnjavajući njom svojevrsnu potrebu za ucescem.u ratu, vezu ratne zrtve i duhovnosti tj. opravdanost "pravednih" i "odbrambenih" ratova - Bellum iustum.
Tako je i na Bogeticima primjer Petka Uskokovica koji se dobrovolino zrtvovao ,stao u zaštitu zivota, mira i slobode svoga sinovca iz nesumljive ljubavi prema njemu, doveden u vezu sa nizom drugih stradanja od raznih neprijatelja. Time se jedna nevina zrtva poistovjecuje sa svim zrtvama koje su se desile u ratovima zadnjih vijek i po.. od turaka, preko austrougara, cetnika i partizana, do NATO pakta.. A.onda da.slika bude jača i potpunija govornik i kamera nas vodi na ikonu Bogorodice koje su ostecene kursumima. Kako su navodno neki neorijatelji time nasrnuli na Majku Bozju i nasu vjeru, pa su ti koji su ispalili metke zeljeli zapravo da ubiju Presvetu Bogomajku (kao da se metkom moze ubiti duh) sve sa ciljem demonske personifikacije to neprijatelja , zapadnih sila ili titoistickih boljsevika i drugih koje doticni prepoznaje kao ideoloske neprijatelje tada i danas.
Sve to u propovjedi tokom liturgije, ne da bi doslo pomirenje vec da se "vjerom" bilokako motivisu ljudi na politicki otpor, pa i ucesce ili zrtvovanje u nekom budućem ratu protiv "zloĉinaca i okupatora" , koje crkva oznaci kao neprijatrlja. Na stranu sto u mi konkretnom slucaju imako crkva koja ima potpuno razlicit politicki i ideoski diskurs od drzave u kojoj djeluje, pa čak drzavu dozivljava kao neorinatelj, sto je poseban problem o cemu sam pisao u jednom od proslih radova.
No vidimo kako jedan cin vitestva vrijedan divljenja, se vjestom zamjenom teza u ovoj "ratnoj teolgiji" u kojoj se citav jedan narod zeli prikazati zrtvom, priprema psiholoski na neku buducu svojevrsnu agresiju...Jer se pojam zla i grijeha stavlja u jedan nebiblijski svjetovni , drustveno-politicki kontekst i ravan. Grijeh nije samo neko krsenje Bozjih zapovjesti, vec se kroz ovakav teoloski koncept stvara novi pojam grijeha, to je "izdaja nacionaljih imteresa ili saradnje sa okupatorom".. "Suprostavljanje tiraninu" postaje "hristoliki podvig " a izdaja dobija vjersko zmacenje i religijski karaktwr. Izdaja kao grijeh se izdize cak iznad srebroljublja, oholosti, lazi, kradje ili ubistvo koje prepozmaje Sveto Pismo, cak imamo paradoks da sve ono cega bi se stidio jedan hriscanin (da laze, mrzi , krade i ubija ) postaje ne samo dozvoljeno i prihvatljivo vec i nuzno za odbranu zemlje i svetinja...
Postavlja se pitanje što zapravo znaĉi "položiti život svoj za prijatelje svoje" i da li ikakva zrtva u ratu ima znacaj za vjeru pravoslavnu kako se potencira? Kako su to ĉinili Isus i apostoli a kako nasi vojnici u svim pomenutim ratovima?
Njihov naĉin žrtvovanja razlikuje se od žrtve kakvu prizeljkuju ovi crkveni velikodostojnici, ne samo po ciljevima (koji nikad nisu politicki bili) vec i po sredstvima i načinu borbe. Ni Isus ni apostoli nijesu uĉestvovali ni u kakvom ratu i nikome se nijesu oružano suprotstavljali niti druge ohrabrivali na bilo kakvu oslobodilačku bunu, iako su bili pod okupacijom Rima i svi redom polozili zivote za ono u sto su vjerovali... Sa ovog svijeta odlazili su ne vodeći nikoga drugog sa sobom, kao sto to precutkuju ovi svestenici kad gvore o oslkbodilackom ratovanju..Jedini put kada je apostol Petar maĉem povrijedio prvosveštenikovog slugu da bi zastitio Isusa, Isus mu je rekao: "... vrati svoj maĉ na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za maĉ - od maĉa će poginuti". (Mt. 26,52)
Novi zavjet je pun primjera da se Isus uvijek uklanjao (Mt. 12, 14-15) i sakrivao (Jv. 8, 59) od onih koji su željeli da ga ubiju. Ni o kakvoj bruci zbog toga ili časti i junastvu nije govorio, već je svojim uĉenicima ostavio da isto ĉine kao.on, kada ih gone u jednom gradu da bježe u neki drugi (Mt. 10,22-23). Proriĉući uništenje Jerusalima i hrama od Rimljana, izazvano jevrejskom pobunom, Isus je ljudima Judeje savjetovao da "bježe u gore" i da se ne vraćaju u grad (Lk. 21, 20-22), a ne da ulaze u borbu sa moćnijim protivnikom. Nije govorio: "Neka košta koliko košta" Bolje nam je u podvigu smrt, nego li sa stidom živeti. Bolje nam je u borbi primiti smrt od maĉa, nego li dati pleća neprijateljima našim"i "Neka bude što biti ne može/ nek ad proždre, pokosi satana", kao što su neki episkopi i knezovi koje su proglasili svecima, navodno savjetovali našemu narodu.
Ideja o nekakvom duhovnom znacenju ratnih dejastava, mitologiziranje raznih bojeva i velicanje žrtvovanja i polaganja života svoga za sunarodnike, nema nikakvog utemeljenja u nasoj vjeri, nema nikakvog smisla za nase spasenje vec je jedna opasna nacionalisticka ideologija, zloupotreba vjere u politicke svrhe, priprema za buduci progon neistomisljenika pa i njihovo istrebljenje ukoliko krenu na svetinje..
Samo neukom covjeku moze biti prihvatljivo poimanje rata, koje pomocu ovih osmisljenjim crkvenih procesija transcendira u okvire dualističke percepcije svijeta, po kojem rat poprima apologetski karakter i opravdava se kao sredstvo odbrane vjere u veoma specifičnim istorijskim okolnostima.. Diskurs o nekakvom pravednom ratu koji donosi mir i slobodu u kome se „neprijatelj“ posmatra kao personifikacija zla i pretnja sopstvenom opstanku, najčešće je samo borba za opstanak odredjenih elita, svjetovnih i vjerskih, sve od plastom nacionalnih vrijednosti i interesa koje najčešće nikakva dobra ne donose običnim ljudima.
Jer u tim ratovanjima za svetinje, ima svega i svacega , raznih mitova i legendi, rodoljubivih pjesama i folklora, razne otimačine i prljave politickw borbe, svega sem Boga i nase hriscanske vjere..
Na ovakav peridan način upotrebom mitova i nacionalnih simbola slika neprijatelja se transponira na ravan mitoloških sukoba dobra i zla i manihejskog poimanja stvarnosti, pa ljudsko obličje poprima obličje demonskog, a politicko postaje svetinja, pa poprište zenlaljskih fizickih sukoba iz ovog vremensko prostornog konteksta premješta se u kontekst vječne borbe između sila dobra i zla. Gubi se rszlika između vođenja rata u duhovnom i fizičkom smislu. Fizički rat postaje po suštini materijalizacija duhovnog sukoba i poseduje apologetski - odbrambeni karakter - Bellu iustum..
Jevandjelje ne poznaje pojam svetog rata kao neke druge militnatne religije ali ipak svjedoci smo da se od rata pravi svetinja. a od ratnika i vojskovodja sveci. Tako po ovoj teologiji koju slusam zadnjih 30 godina "onaj Hrišćanin koji se izvršavajući poslušanje Otadžbini izborio za odbranu vjere, naroda i svetinja, i, boreći se "po pravilims", pobijedio zlo u sebi i zlo oko sebe, postaje sveti Hristov ratnik itd itd"
Pa onda ne zvuci cudno kako su se u tim crkvama.vrlo dobro skrivali i osjecali na svome mnogi ucesnici i vodje ovog potpuno besmislenog gradjanskog rata iz 90tih na prostorima SFRJ.. Mogao si i da varas ženu, lazes, krades, kockas, pijes, pušis, drogiras se i ubijas ali ako si zestok ratnik, pri tom veliki nacionalista i ako su ti dobri crkveni prilozi smatran si za pravog pravoslavca, mogao si da se pricestis, krstis i kumujes bez problema. Umjwsto ukora smatran si za hrabrog Oblica, junaka.i heroja za kojega su otvorena i crkvena i rajska vrata...
Sva ova manipulacija ratom i svetinjama u javnom diskursu, ova politizacija svetog i zrtvovanja u ratu opravdava taj neki tradicionalni koncept pravednog ratovanja, ovo svekoliko karikiranje i prenaglašavanja jedinstvenosti naše kulture i tradicije, konstruisanje nac. simbola i mitova mogu da imaju i vec imaju pogubne posljedice po mir, jedinstbo i stabilnost crnogorskog naroda. Neupitno je da naš narod proživeo svojevrsnu golgotu i da je u određenom smislu još uvjek doživljava, ali treba li da tako ostanr? Možemo li opstati i napredovati slijedeći ovakve mitove i vijednosti i ovakva interpretacija jevandjelja u savremenog crnogorskom kontekstu koje postaje katalizator tenzija pa i nasilja u našem društvu.. Nažalost najveće žrtve su upravo mladi naraštaji koji gledaju sve ovo. Za koje vjera postaje neka vrsta plasta i alibija za agresivnost, strančarenja, nekultura, primitivizam i neobrazovanost, nacionalnu mržnju, pa i kriminal i korupciju koje već godinama degradiraju naše društvo... Sve se banalizuje., postake ogoljena slika nekog vjerskog i nacionalnog elitizma, politizacije vjere i etiketiranje odredjenih ideoloskih unutrasnjih i spoljnih neprijatelja koji su navodno pretnja našim duhovnim i nacionalnim vrijednostima (Zapad i NATO) . Bjezeci od toga da je.problem unutrašnji, da dolazi od nas samih, od nasrg sebicluka, neposvecenja.i grijeha pred kojim zatvsramo oci i opravdavamo sve ono sto djeluje pod plastom nekih patriotskih osjecanja..
Ako je crkva nastala i opstala u vrijeme najokrutnijih rimskih vladara, ako smo mi kao narod bili dovoljno zreli da pod otomanskom ropstvom zadržimo svoju vjeru i običaje, zašto bi život u Evropskoj zajednici naroda gdje su ljudska prava i vjerske slobode zagarantovani zakonima predstavljao pretnju za nase vjeroispovjedanje na bilo koji način . Osim za one koji bi i dalje željeli da nas ksenofobicnim vjerskim hermetizmom, izolacijim i podjelama na patriote i izdajnike, drže pod svojom dominacijom, daleko od Boga..
Коментари
Постави коментар