Vidio sam strasnih ljubavnika koji ne vjeruju u Boga, ali ne i silnih slugu Bozjih koji nijesu strasno voljeli i bliznje svoje a narocito Boga.
Ko nije volio silno , ko nije volio fatalno, sa strascu vatreno i bez kalkulacije, pa bila to i najveća svetica ili najgora gresnica taj neće ni Boga ljubiti ispravno kao sto pise "svim svojim srcem, svom svojom dusom i svom svojom snagom". I tek tada, samo takvoj ljubavi i strasti , Gospod obecava "Dat cu da me nadješ". Jer On je žarki ljubavnik dusa nasih , onih koji takodje ginu za Njim u ljubavi. Bog za sve ostale ce ostatu dalek, nedokuciv i neuhvatljiv , nece se otkrivati nadmenom i mlakom srcu. A zar bi i mi? U ljubavi sve se oprasta i bijes i bol i uvreda, sve osim mlakost i ravnodusnost.
Kao sto se nevjesta rumenih obraza koji gore, ubrzanog daha i uzlupanog srca polako se skida pred svojim ženikom, da mu se cijela preda da je pozna u intimi, tako se i Gospod otkriva samo onoj dusi koja za Njim trepti u strasnoj ljubavi. Taj intimni cin dotiče srce Bozje gore na nebesima, a onda se ta isti nebesa spustaju na nas, otbaraju i čuda se desavaju. "Jer mnogo moze molitva pravednika ako je zarka!".
Sve je moguce onom koji je kipti od strasti za Gospodom, koji grabi i koji ga otrkiva i osvaja jer " od Jovana Krstitelja na ovamo Carstvo Nebesko se na silu uzima". Gospod (a i mi svaki jedan) je slab na takvu strast, takvo pouzdanje, takvu spontanost i odlucnost, koja nastaje iz ljubavi. Takav ljubavnik dolazi cista srca , nepodjeljena uma i svom svojom snagom zivotnom , moli, trazi, lupa i nalazi. Ne izvinjava se i ne petlja i zamickuje on ide po ono sto je oduvjek bilo njegovo.
Jer u ovome fatalnom plesu ljubavi , sve je pitanje zivota i smrti, daje se sve od sebe ali i se i sve trazi i zadobija. Dvoje postajj jedno. Bog i čovjek. Čovjek i žena. Ne zna se ko gdje počinje a gdje se zavrsava jer ona vatra je napravila čvrsi var i spojila ih u bogočovjecanski bimetal, i taj spoj vise nista ne moze da slomi, ni jedna vrata paklena ne mogu nadvladati.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар