Ja više ne vjerujem u neki koncept ljudske dobrote, da čovjek bez Boga može išta dobro da izabere po svojoj slobodnoj volji i razumjevanju.. Da je po našem svi naši izbori bi vodili u propast , jer su unaprijed pogrešni.. Najobičnije stranpitice sebičnosti i gluposti... Jer od postanka čovjek bez Boga nikad nije ni imao šansu da zlu kaze NE. Svaka ponuda tkz. "slobode izbora" u ovom nakaradnom svijetu svodila se na izbor izmedju dva zla, manjeg i većeg, ali zla. Jer je djavo knez ovog svjetskog sistema vrijednosti i on "griješi od početka".. Sloboda izbora koju imamo od njega je ista onoj kojom su fariseji iskusavali Isusa pred narodom pitavši ga da li narod treba da plaća porez Rimljanima ili ne. Računali su kako god da odgovori nekome će se zamjeriti, ako kaže "ne" pašće pod udar Rimskih okupatora koji bi ga proglasili za anarhistu i pobunjenika koji okuplja narod na ustanak, a ako kaže "da" onda će ga taj isti narod koji ga slijedi odbaciti ili linčovati odmah na licu mjesta, kao izdajnika i kolabkracionistu. I onda je Isus, tada kao i u svu vječnost, pokazao jedan "treći" put, potpuno drugačiji, daleko uzvišeniji, Bozji.. u kojem se jedino ostvaruje stvarna sloboda: "Isus ih upita, čiji je lik na novcu? Ćesarov - odgovorise u glas.. Dajte onda ćesaru ćesarevo a Bogu božje!". I tako već hiljadama godina , kao sto je tada tako i danas , čega sam i ja svedok.kad god pisem ove knjige o Bogu i crkvenom pitanju , da mi stalno ljudi kao i djavo traže da se biram strane, da se svrstam uz ove ili one.. Stalno pitanje: Za koga si ti? Jesi li za naše ili njihove?..
Žele da nam daju njihovu "slobodu izbora", koja se uvjek svodila da biramo od dva manje zlo, ali nikad istinu i Boga. Jer Isus je Put, Istina i Život. Bog ima mnogo uzviseniji put od naših izbora, put ljubavi, put pomirenja, put oproštemja i jedinstva, put milosti i blagodeti a ne pravde i osvete, eto zato se mi ne shvatamo kada pričamo o Bogu i slobodi vjeroispovjesti.. Jer ljudi nažalost ne traže ono sto je bozje nego svode pitanje slobode na neku samovolju, način da sprevedu neku svouu pravdu i da zadovolje interese.. da se oslobode odgovornosti i obaveza.
Pa i mnogi teolozi jednostrano tumače onaj dio u Mojsijevim knjigama o blagislovima i prokletstvima , kao vječnom čovjekovom izazovu da izbore izmedju dobra i zla. To je onaj dio kad Mojsije poslije 37 godina litanja po pustinji donio opet 10 Bozjih zapovjesti i izazvao narod da izabere "život da žive oni i njihova djeca da izaberu dobro a ne zlo da bi zadobili blagoslove koji su zapisani u Svetom Posmu. Ako ne onda će ih snaći prokletstva, po spisku koji je znatno duži od blagoslova. I sta je Izreael izabrao? Pitamo se? Je li izabrao Boga i zivot? Nažalost nije, a niti je mogao, jer je njihova grešna priroda nije bila slobodna .. da je tada ili ikad to bilo moguće čovjeku, Hrist nikad ne bi morao se rodi i da ide na krst.
Ja ovime ne negiram slobodu, moja je filozofija filozofija slobode, cijelu sam knjigu posvetio slobodi, slobodi u Hristu kao temeljnom odredjenu ljudske egzistenicije. Ali time nikad nijesam mislio da dovedem u pitanje suverenu i autonomnu volju Bozju koja se ničim ne može ograničiti pa ni našom slobodom..
Jer to sto mi imamo slobodu da izaberemo, Boga ne ograničava, On ostaje slobodan da takodje djeluje u skladu sa svojom slobodom, suvereno i autonomno.. Život demantuje svakog ko priča o nekom kauzalitetu izmedju nas i stvarnosti, izmedju Boga i ovog nakaradnog svijeta
Kako smo navodno mi suvereni gospodari svojih života, da svojim mislima ili kako god kreiramo sopstvenu stvarnost autonomno, da nam biva prema našim izborima i tome slično.. Daleko bilo , hvala Bogu što nije po našim djelima vec po Njegovoj izobilnoj milosti. Svjedoci smo da činimo veoma često upravo ono sto nećemo, da jedno mislimo, drugo govorimo, treće radimo, pa čak i.ono čime se čitavo naše biće buni i cijela naša priroda protivi, upravo to radimo. Jer čovjeka češće pokreću nagoni, navike, zavisnosti, okolnosti i situacije nego sopstvena uvjerenja i volja.. Ako nešto i hoće dobro uraditi njegova pala priroda mu ne da, očajan uviđa da ne može...
Zato danas pisem o suveronoj milosti Bozjoj, da kada i biramo zlo i stranputice da to ne ograničava našeg Gospoda da se smiluje, da nas izbavi iz pogubne i nemoguće situacije i da nas poštedi štetnih posljedice naših "slobodnih" izbora.. Pa i onda kada Njegova milost izgleda kao čin suda, prestanak svake slobode i nemogućnost izbora, ona je bolja od najboljeg ljudskog izbora.
Ako sam u prošlom tekstu pisao o krucijalnoj stvari koju sam shvatio u svojoj zreloj duhovnoj dobi, kako se biju izgubljene bitke i ustaje sa dna, danas pisem o najvažnijoj lelciji koju sam prvo spoznao o Gospodu i iskusio na samom početku moga hoda sa Bogom..To je milost! Ja sam se na medenom mjesecu svom obratio Bogu, baš kada sam spoznao tu milosti Njegovu.
Pisao sam več o tim dogadjajima koji su prethodili tom medenom mjesecu kako su se pred mojim očima svakodnevno uslišavale Cecine molitve , pa smo obezbjedili sredstva za naše vjenčanje, boravak u hotelu sa 4 zvjezdice ispao gratis, pa razne situacije sa kolima i da ne nabrajam.
Sav taj susret sa natrpridnim stvarima, kada čovjek vidi da ono sto je juče molio danas se obistinjuje, i to vrijeme vjenčanja i krupnih promjena koje su se dešavale i koje sam naslućivao, činilo me je vrlo uzbudjenim na nasem medenim mjesecu. Bio sam pun emocija, pun nekih razmišljanja o svome životu , sta je bilo i kuda dalje. Neka radost za koju još nijesam znao, prodirala je u moje srce. I onda došao je taj dan 18. Oktobar 2000. godine, pet dana nakon vjenčanja, dok je Ceca imala popodnevni odmor, ja sam čitao 18ti Psalm, iako nisam ništa razumio, nešto je je pogadjalo moju utrobu. Izašao sam iz sobe, uzeo štap i neke mamce, da odem na obalu da pecam. Razmišljao o čitavom mom životu, o Bogu i da li postoji? Pomislih Bože, ja sam svašta radio, bavio se raznim nečasnim stvarima, išao nekoliko puta u sigurnu smrt, psovao Te, bavio se horoskopima, meditacijama, gatanjima i drugim glupostima... A ti samo si mi milost činio, nikad mi nije dlaka sa glave pala, jalovio si moje pokušaje da nešto ukradem ili da se povrijedim...
To kasno popodne na šetalistu od Igala do Hereceg Novog, podignuh pogled iznad onog plovka u koga sam zamisljen buljio, u smiraj dana, ispred mene mirno more, obrisi Luštice i Prevlake, i najednom osjetih kako mi se čitav zaliv smiješi. To nikada neću zaboraviti. Mogao sam vidjeti lice svoga Zaštitinika svoga dobrotvora. Smiješak koji je govorio - dobro došao mi. Kako me ranije nisi upoznao? Kako nijesi shvatao, da sam sve to vrijeme bio Ja, svaki put kad je bila nevolja. Bio sam tu i nijesam te ostavljao..
Sve je u meni uzdrhtalo, utroba mi se komešala, srce potmulo lupalo. Pobjegao sam u hotelsku sobu, po jakim emocijama. I onda to veče dok sam Ceci sve ovo pričao, otišli smo u malu Crkvicu u na vrhu starog grada u Herceg Novom. Uhvatili se za ruke u nekoj svetoj tišini, u jednom skrovitom ćošku, Ceca je počela da molila za blagoslove: „Gospode, daj na dijete?“. Sišli smo niz stepenice, sjeli u neki lokal na velikom gradskom trgu. I ja više nisam mogao da izdržim, sve je u meni puklo. Krenula je bujica iz mene. Počeo sam da plačem, i da plačem. Jecao sam, ridao. Nikad tako. Govorio: „Kako je moguće da je On toliko milostiv, kako je moguće!!!“. Ta misao o Njegovoj milosti, koja mi je samo dobrim vraćala, koja mi je sve oprostila, koja me je cijeli moj život čuvala, strpljivo čekala, na zlo mi samo dobrim uzvraćala, ostavljala me je bez daha. Plakao sam jako na sred gradskog trga, ne mareći za pogledima, ne mareći za sebe. Shvatio sam da postoji nesto što nezasluženo primamo, dobrota koja nadilazi svako poimanje i moje najsmjelija očekivanja i nadanja.
Kada shvataš da prije nego si ti išta i mogao da biraš Neko je tebe izabrao da na tebi pokaže milost i sili njegovog izbavljenja.
Čitava ova teološka dilema o slobodi izbora , možda se najbolje može vidjeti u pitanjima izabranja. Da je najprije On nas izabrao, a ne mi njega u nekoj naprasnoj svojoj mudrosti, znanju ili razumijevanju.
U telogiji je poznat tvz. armenijanski stav koji zastupaju neke tradicionalisticke crkve o ljudskoj slobodnoj volji u spasenju i vjeri u Boga ali postoji i onaj drugi koji zastupaju neke novije teoloske struje koji daje naglasak na Božju suverenost naspram ljudske slobodne volje.
Znam da se ova tema ne odnosi samo na spasenje, već uopste na stvari u životu ali ona se ovdje najslikovitije moze objasniti..
Ono što ja vjerujem da su u pravu i jedni i drugi! Bog je dao ljudima slobodnu volju i mi zaista biramo stvari kako kažu armenijanisti, ali je isto tako Bog suveren i izabire kako kažu drugi (npr kalvinisti). Jer sve su to sam strane istog zlatnika, oboje gledaju na istu stvar, ali je ne vide u cjelosti, već samo jednu njenu stranu-time su obije strane u pravu, ali zapravo nijesu u potpunosti. Čovjek ima slobodnu volju, ali isto također Bog je suveren. Kako mi to možemo shvatiti? Nikako! To naš ljudski um ne može shvatiti, ali problem dolazi kad zbog nemogućnosti ljudskog uma da to shvati čovjek da bi si olakšao počne gledati u samo jednu stranu zbilje, npr. ako vjeruješ da će Bog nešto učiniti ako je Njegova volja jer je suveren, a ti ne činiš ništa u vezi toga najvjerojatnije se neće niti ništa desiti. No ako pak previše gledaš samo na ljudsku slobodnu volju to te može obeshrabriti da vjeruješ u ono što ti je Bog obećao. Evo recimo primjer: ''U Bibliji piše da ako budeš vjerovao spasit ćeš se ti i tvoj dom!'' A ti imaš recimo u porodici nekog ko je nevjeran. I ti se neko vrijeme za tu osobu moliš i ništa! I onda se obeshrabriš i kažeš: ''Ah, Bog mu je dao slobodnu volju što mu ja mogu ako on neće?!'' I onda više vjeruješ u to da on neće nego u ono što je Bog obećao što je krivo! Jer npr zašto bismo se onda uopše trebali za nekoga moliti za obraćenje ako on ne prihvata Hrista kad bi to bilo samo slobodna volja?! Dakle, ne moramo se niti moliti ako osoba neće Bog će poštivati njegovu slobodnu volju i gotovo! No znamo da nije tako. No što ja vjerujem da se zapravo događa? Prvo - Bog je suveren i što On kaže to će biti (dakle kalvinistički pogled) i Bog je npr. odlučio spasiti tu osobu (umro je za nju), ali ta osoba ima palu narav! E tu leži problem. Padom čovjek je pao na sva tri područja: i duha i duše i tijela. Sve je postalo korumpirano. Dakle, ta osoba recimo svojevoljno odbija Hrista. No ja se pitam da li uistinu svojevoljno, slobodnom voljom?! Pa ja bih rekao da ne! Jer je i njegova volja u padu!!! Volja je korumpirana! Ona dakle nije slobodna! Osoba nije slobodna izabrati pravo i dobro. Mi mislimo da ona odbija, ali zapravo osoba nije slobodna da prihvati.ili odbije! Zato tu pomaže molitva da se osoba duhovno oslobodi i onda ona slobodnom voljom (sad kad je đavo više ne može zarobljavat) ona sagledava pununu i istinu, prima Duha tj silu da može reći Ne grijehu i prihvatiti Hrista ili ne daj Bože odbija sve to ako je zaista slobodan (armenijanski stav). Dakle, vjerujem da je i jedno i drugo tu uključeno, ljudska slobodna volja je definitivno dar od Boga i nije ništa loše, ali često ta naša volja baš i nije slobodna (korupirana grijehom nakon pada) samim time što nije slobodna izabrati dobro pa je treba molitva i oslobodjenje!Jer Bog je u svojoj odluci da čovjek bude spašen, djelotvoran a čovjek u svojoj odluci da bude spašen, posve slobodan. Kako ovo dvoje uskladiti današnja teologija ne daje baš konkretne odgovore, čak mislim ni pokušaje, kao što su npr.Banez i Molina, dva španska teologa. Banez je tvrdio da Bog fizički zahvata čovjeka i tako ga vodi da ostvari Božji spasenjski naum sa samog sebe. Prigovor je bio da Božje fizičko pretpokretanje ili nukanje čovjeka na takvu odluku, okrnjuje čovjekovu slobodu. Sa druge strane Molina je tvrdio da Bog zna sve mogućnosti i svojim (sve)znanjem iz vječnosti i onog sto je bilo, sto je sad i sto će postati, zna za slobodnu čovjekovu odluku,. Teološki prigovor se i ovdje može ukazati na naglašenu slobodu čovjeka nauštrb Boga.
Kao kad bi nas On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu. U punoj neizvjesnosti da li ćemo mu vjerovati i hrabro zaplivati. Dok se borimo sa sobom gledajući zamišljenu tačku naspram sebe na drugoj obali rijeke života, dok se premišljamo u strahu i pitamo se hoćemo li odmah krenuti u nabujalu proljećnu rijeku ili ćemo čekati sušno ljeto da po plićaku pregazimo. Od svega toga što se dešava u nama će zavisiti ishod. Nekako nezavisno od Boga, ali uz njegovu naklonost, uz njegovo ohrabrivanje , dozivanje sa druge strane. Jer nabujalu rijeku je moguće preplivati sam ako je On rekao. Njegov poziv je izvoriste mogućnosti , snage i sile da učinimo spasonosni podvig.
Ko zapliva saznaće za ovo o čemu danas pisem, da zbog.matice nikako ne može baš da dopliva na željeno mjesto, već pod uticajem struje i stihija te rijeke Života isplivava par stotina metara nizvodno. I onda dok mi tako isfrustrirani mislimo da nijesmo ispunili ono što nam je zapovjedjeno, uočavamo na izlazu na drugoj strani, upravo Njega , koji se smješi i koji je izgleda sve vrijeme i čekao baš tu da isplivamo. On je uvjek i a samo početku koji te nuka da udješ u vodu, on je i onaj glas koji te poziva da predješ, ali on je ponajvise na mjestu našeg ishodišta da nas uhvati za ruku i prihvati u svoj zagrljaj. Putanja koju smo prošli je nije samo plod naseg izbora, već rezulatnta sile Božije i naših zamaha ruku.
Božja volja za čovjeka na ovoj zemlji je da on bude spašen i sva njegova djelotvornost ide u tom smjeru. Međutim, da bi bio spašen, čovjek je potpuno slobodan pri donošenju svojih odluka, da bi iz te slobode mogla proiseći i njegova odgovornost.. Ipak za razliku od čovjeka, Bog zna i sve mogućnosti, odnosno "što bi bilo da je drugačije bilo". Recimo da je umjesto odlaska u trgovinu čovjek ostao kod kuće, da je odlučio čitati knjigu umjesto što je posjetio prijatelja i sl. Za čovjeka postoji uvijek niz mogućnosti, alternativa, Bog ih zna sve i po svojoj velikoj milosti pod tačno određenim uslovima čovjeku obezbjedjuje rješenja (mogućnosti) koja bi za njega bila najpovoljnija. Znači, ne prepusta čovjeka posljedicama svojih odluka, ne dovodi ga u ove ili one opasnosti da bi ga ucjenio, već čovjeku nudi okolnost ili mogućnost da Ga izabere iz ljubavi, kako u bi bio spašen. Pa i sama činjenica sa grijesni čovjek nadja na Boga kojeg nje ni tražio govorili kolika je čudesna milost Bozja, nedokučiva i neshvatljiva čovjekovom umu.. Da takav čovjek koji ni sebeni svoje želje ne razumije niti sagledava posljedice svojih odluka uspije u svojoj potpunoj slobodi prepoznati i izabrati mogućnost koju mu nudi Bog, može saml Njegova milost i želja da čovjek bude spašen?
P.S. I da.. Na prvom ginekoloskom pregledu Ceci je utvrdjena trudnoća. Na izvjestaju ljekara pisalo je vrijeme začeća - 18.oktobar.. Tada sam se sjetio shvatio - život za život. Emilija je postala Božji odgovor na moj izbor koji sam učinio te večeri u Herceg Novom..
Коментари
Постави коментар