субота, 03. септембар 2016.

PNEUMA - REFERENDUM O CRKVENOM PITANJU - VOX POPULI VOX DEI

Crkveno pitanje u Crnoj Gori je parekselans političko pitanje pa se mora rješavati političkim sredstvima na demokratskim principima. Najčistiji oblik neposrednog učešća ljudi u političkom životu je referendum. Crnoj Gori je potreban konsultativni referendum, odnosno narodna inicijativa za rješavanje crkvenog pitanja, kroz izmjenu Ustava i donošenje novog Zakona o vjerskim slobodama i obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.
Referendumsko pitanje bi moglo biti "Da li ste za jednu jedinstvenu autokefalnu pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori sa sjedištem na Cetinju". I to sprovesti za svaku eparhiju posebno. Da se prekine više ova konfuzija i jednom, za svagda, pokaže šta narod želi i kako riješiti crkveno pitanje u Crnoj Gori.
Mnogo sam tekstova, u jednom dužem periodu, pročitao o crkvenom pitanju u Crnoj Gori, o istoriji crnogorske crkve, o njenoj autokefalnosti kao istorijske činjenice i legitimnosti tog zahtjeva, o nastanku Srpske pravoslavne crkve 1920.godine, njenom djelovanju u novijoj istoriji Crne Gore, naročito prije i poslije referenduma i obnove nezavisnosti 2006.godine, pa i neka zakonska rješenja koja se nude novim zakonom o vjerskim slobodama, koja se tiču imovine i registracije vjerskih zajednica, govore i saopštenja jedne i druge pravoslavne crkve. Međutim, ne nazire se kraj ovom pitanju- svi nekako drže svoju stranu, govore ono što je u prilog njihovim tezama, ali ne vidimo kako da dodje mir, jedinstvo i sloga u pravoslavnom narodu.Naročito zato što nekima odgovara status qvo i uloga žrtve.
Ne može se negirati autekefalnost CPC: “Ako narod zatraži” - Još mi odzvanja rečenica iz ne toliko davnog intervjua velikodostojnika SPC, koji na pitanja odličnog voditelja nije mogao da negira autokefalnost crnogorske crkve u vrijeme aneksije Crne Gore Kraljevini SHS 1918. godine, pa je iznio tezu da danas pitanje autokefalnosti nije uopšte problem za MPC „samo treba da ga zatraži pravoslavni narod u Crnoj Gori"...Ali kako da ga zatraži-pitao sam se?!? Da li iko danas pita vjernike- pravoslavni živalj u Crnoj Gori šta oni tačno žele, da li žele ova prepucavanja po medijima, istorijska nadgornjavanja i nacionalističke ispade ili nešto više... Jedno je sigurno, a o tome govori i N. Berdjajev kada piše o sudbini istorije i eshatonu, da vjerski lideri sigurno neće donijeti obećano jedinstvo Crkve Hristove, to može samo nadprirodno djelovanje Duha Svetoga i iskreni vjernici koji se povezuju horizontalno, održavaju bratske i ljudske odnose i molitvu....crkva1
Kler čuva svoje pozicije: Kler čuva svoje pozicije kroz status qvo jer ima svoje interese, poltičke, materijalne i funkcionalne... „Crkva smo ti i ja brate i sestro u Hristu, ne postoji iznad nas niko, osim Isus Hrist, Sin Božji, Prvosveštenik“, po redu Melhisedekovu...“Šta je smisao postojanje države, a naročito crkve ako ne čovjek. Šta je crkva bez ljudi, postoji li to?Van čovjeka ne postoji neki posebni subjektivitet crkve ili neka zamišljena volja koja je van ljudi koji čine tu zajednicu. Zar ne piše za nas obične vjerujuće ljude. Vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, Tijelo Hristovo, Crkva Božja, Hram Gospodnji u kojem sam nastanio Duha Svojega, ko razori Hram Božji, razoriće njega Gospod"..Svako zajedništvo u ime Hristovo je Crkva Božja".
Glas naroda je glas Božji - Cr­kva je­ za­jed­ni­ca svetih; za­je­d­ni­ca Bo­ga i lju­d­i, za­jed­ni­ca lju­d­i me­đu­sob­no i za­j­ed­ni­ca Bo­ga i či­t­a­ve tvo­re­vi­ne. Ona ­je, iz pra­vo­slav­ne­ per­spek­ti­ve, shva­­će­na kao or­ga­ni­z­am, u ko­me su svi dje­­lo­vi u me­đu­sob­no­m je­din­stvu i od­no­­su lju­ba­vi. Iz ovo­­ga pro­iz­la­zi da j­e ne­mo­gu­ća bi­lo k­a­kva od­lu­ka „od­o­­zgo“, tj. na­me­ta­nj­e jed­nog sta­va, mi­­šlje­nja, ide­je, ko­­je ni­je pri­hva­će­n­o od cije­le za­jed­ni­­ce, ko­je ne iz­ra­ža­­va cio or­ga­ni­zam ­a ne sa­mo ne­ki nje­­gov dio. Od­lu­ke, po­go­to­­vu ka­da se ti­ču sa­­mog ži­vo­ta Cr­kve, ­mo­ra­ju bi­ti sa­bor­­ne, do­nije­te uz kon­­sul­ta­ci­ju i pri­st­a­nak svih ili, ba­re­m, ve­ći­ne vjernika (a ne uzak krug poglavara). One je­s­u, ili tre­ba da bu­d­u, ru­ko­vo­đe­ne pri­n­ci­pom „od­lu­či­sm­o Duh Sve­ti i mi“, pri če­mu se ak­ce­­nat ja­sno sta­vlja n­a pri­su­stvo Bo­ga i­ nje­go­vu ak­tiv­nu ­dje­lat­nost u Cr­kvi,­ kao i na sa­bor­ni n­a­čin od­lu­či­va­nja­ i ži­vo­ta umje­sto „­dik­ta­ta“. Neodrživ je princip cezaropapizma a posebno ne papovezarizma kroz nametanje volje i sta­vo­­va po­je­di­na­ca, pa­ ma­kar oni vr­ši­li ­i epi­skop­ske ili pa­­tri­jar­šij­ske slu­­žbe, oni mo­gu ali i n­e mo­ra­ju iz­ra­ža­v­a­ti „stav“ Cr­kve. Naroćito ako je njihov izbor i legitimitet upitan.Mnogi su mi često znali reći, nema demokratije u Crkvi.. Ali vidjećemo da nije tako jer problem je u shvatanju pojma demokratije, što 99% naroda misli da je crkva samo onaj njen "uniformisani" dio. Ljudi koji imaju brade, koji se drugačije oblače i drugačije pričaju. Daleko bilo, za takvu profesionalizaciju svešteničke službe i izdvajanja od "obične pastve" nema teoloških osnova, da bilo ko pa to bio i Sveti Petar, sebe smatra većim od bilo kojeg vjernika.Hrist je zapovjedio da činimo jedni druge većima od sebe.zbor
Narodni zbor i biranje vladika: Upravo mi u Crnoj Gori imamo nešto dragocjeno u svojoj istoriji, u svom kolektivno nesvjesnom, što je dragulj u istoriji Crkve, što je raritet u pravoslavnom svijetu, dal' zbog specifičnosti naše male zemlje, kulture il' društveno-političkih kretanja koja su obilježila deset vjekova naše borbe za državnost i duhovnost, teško je to reći... A to je da smo svoje vladike mi u Crnoj Gori gotovo uvjek birali to na svenarodnim zborovima. Upravo su zborovi, a šta su zborovi ako ne demokratija u najneposrednijem i najčistijem obliku, bili način da izadjemo iz smutnih vremena i izaberemo prave ljude koji će voditi našu crkvu. Mi smo ih birali, a onda kasnije išli van da budu hirotonisani. Taj sabor vjernih tj. narodni zbor opisuje i Ljetopis popa Dukljanina kada govori o primanju hrišćanstva na ovim našim prostorima. Kako je narod na upravo osmodnevnom duvanjskom saboru zajedno sa kraljem, u prisustvu poslanika iz Rima i Carigrada, postavio episkope u zemlji i izgradio crkve. I tako kroz čitavu istoriju, sve do početka 20. vijeka u Crnoj Gori vidimo sabornost i izbornost, koja je donosila nepodjeljeno jedinstvo naroda, njegove crkve i države, a sa time i Boga i njegovog naroda..
Suština problema - Zašto to nemamo danas: Zato što nestankom Crne Gore 1918. godine, nastupa diskontinuitet u dotadašnjem načinu izboru vladika, i taj diskontinuitet traje skoro 100 godina. Od 1920. godine mitropolite na Cetinju postavlja Sinod SPC, i to uz eksplicitno uplitanje Karađorđevića, koji potpisuje akt o objedinjavanju crkvi ili ukazom postavlja prvog patrijarha SPC, gospodina Dimitrija Pavlovića i o tome postoji čitav niz studija savremenih crnogorskih autora. Slična praksa se nastavlja nakon Drugog svjetskog rata, od strane komunističke vlasti i tajnih službi, sve do izbora mitropolita Amfilohija od strane Sinoda SPC i njegovog dvodecenijskog vrlo otvorenog političkog djelovanja i dovođenje sveštenstva iz BiH, Srbije, tako da je broj sveštenih lica porastao sa 300 na preko 1200- koji danas službuju u Crnoj Gori.Nakon 100 godina takve " kadrovske politike", u kojem je politika i harizma visokosveštenika igrala glavnu ulgu, samo naivni misle da će se desiti ikakva promjena unutar sveštenstva SPC, pa će oni promjeniti odnos prema postojećem vođstvu MPC, koji ih je sve uhljebio, ili Crnoj Gori i njegovom narodu. Naravno da ne...
Tenzije zbog crkvenog pitanja: Upravo odsustvo sabornosti i neposredne izbornosti, uplitanje interesa van Crne Gore, stvarilo je tenzije i suštinski je razlog nastanka CPC 1993. godine i njenog djelovanja do danas. Da je sveštenstvo MPC stalo uz narod, kao što je to slučaj bio u Makedoniji ili Ukrajini, gdje je gotovo sav kler djelio sudbinu svoje države, kao u svim ostalim pravoslavnim zemljama od pada Vizantijskog carstva a kasnije Osmanskog carstva na ovamo, gdje su jurisdikcije pomjesnih crkava uvjek i u potpunosti pratile promjene na političkoj mapi- mi danas ne bi imali ovakvu tenziju i podjele među vjernicima na nacionalnoj osnovi da smo imali autokefalnu crkvu koja doprinosi nacionalnom jedinstvu, a nije faktor nestabilnosti i generator mogućih daljih netrpeljivosti, pa čak i sukoba. Status qvo: Bilo kako bilo, dinamika crkve mora da postoji a ne predstavljati postojeću situaciju a naročito organizaciju crkve kao jednu moguću realnost ili vječnost, samo zbog naše kratke pameti i nepoznavanja stvari i Svetog Pisma za ogromnu većinu vjerujućih... Svjedoci smo jedne cijele i osmišljene kampanje koja javnosti želi prikazati da je sadašnja Mitropolija i njeno rukovodrstvo cijela crkva Hristova u Crnoj Gori, da mitropolit cetinjski sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, a zna se da Amfilohije nije Gospodar i svjetovni vladar Crne Gore kao što je Petar I Petrović bio, niti je izabran na način kao što su sve vladike iz dinastije Petrovica birane, i da se mi obični vjernici ne možemo pitati o sudbini Crkve, i ne možemo ništa mijenjati osim prihvatiti odluke Sinoda SPC kao jedino mjerodavne za nas...To je naravno vrlo dobro smišljena varka, jer naši istoričari su pokazali da ovako oraganizovana Mitropolija crnogorsko primorska nije se ovako zvala niti kao takva postojala ni u 19.vijeku, a kamoli u vjekovima prije (pročitati Andrijaševića i Folića) pa nije valjda da će ista ovakva i ostati do dolaska Isusa Hrista?crkva2Šta kaže statistika: Kad je u pitanju broj pripadnika jedne ili druge pravoslavne crkve, imamo samo istraživanja određenih agencija jer zvanična statistika je izbjegla da udje u ovo pitanje. Ta istraživanja pokazuju da nekih skoro 40% pravoslavaca su poštovaoci Crnogorske pravsolavne crkve, a nekih 60% poštovaoci Srpske pravoslavne crkve. Ove cifre treba posmatrati odnosu na ukupan broja pravoslavaca koji je na zadnjem popisu iznosio nekih 74%, od ukupnog broja stanovništva.

Izdvajanje MPC iz SPC i proglašenje autokefalnosti: Ako je glas naroda glas Božji, ako je potrebno da autokefalnost Mitropolije crnogorsko primorske zatraži vjerujući narod, ako je pitanje autokefalnosti političko- a ne dogmatsko pitanje, ako imamo i tako bogatu tradiciju izbora vladika na narodnim zborovima onda je održavanje konsultativnog referenduma o crkvenom pitanju jedna razumna odluka da se riješi crkveno pitanje.Na teriotoriji Mitropolije crnogorsko primorske (Cetinje, Podgorica, Danilovgrad, Kolašin, Bar, Ulcinj, Budva, Kotor, Tivat, i djelovi opština Herceg Novi i Nikšić) živi najmanje 190 hiljada Crnogoraca i oko 95 hiljada Srba. Znači duplo manje, dok je u ostalim eparhijama SPC u Crnoj Gori, obrnuta situacija u korist srpske nacionalnosti. Svakome je jasno, ko poznaje prilike u Crnoj Gori da bi takav jedan referendum u okviru Mitropolije crnogorsko primorska uspio, i da bi velika većina bila za autokefalnost...Efekti konsultativnog referenduma: Da bi jedan ustavni amandman pa i novi zakon dobio podršku da riješi ovo pitanje na isti način kako je kralj Nikola to riješio 1905. godine.Tada, većina manastira je bila u vlasništvu države, a crkva je bila autokefalna. Interesantno je kada se upoređuju sve tri karte da se granice Mitropolije crnogorsko primorske, umnogome poklapaju sa granicama predbalkanskoratovske Kraljevine Crne Gore a na demografskoj karti upravo u tim djelovima najviše onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, crvena i roza boja. Mitropolija, iako možda pokriva samo 50% naše teritorije objedinjava naše najpoznatije hramove (Podgorica, Bar) i manastire (Ostrog, Cetinje, Moraca, Skadarsko jezero i Boka) od izuzetnog vjerskog, kulturološkog i turističkog značaja.crkva3
Vox populi vox Dei: Postoji je­dan du­b­lji značaj ovog demokratskog principa u odlučivanju koji leži i u pri­ro­di cr­kve. To je sa­bor­no­st, od­no­sno ono­ za­jed­ništvo vjerujućih koja počiva na jednakosti i medjusobnom uvažavanju udova jednog tijela. Crkva koja služi narodu ona osluškuje potrebe tog naroda. Upravo, to bi postalo moguće kroz ovaj svojevrstan konsulutativni referendum o crkvenom pitanju, koje se rješava demokratski, a ne hijerarhjiski i centralistički, koji se sad u javnosti nameće kao jedini relevantan. De­mo­kra­ti­ja je ne samo afir­ma­ci­ja ve­ći­­ne u od­no­su na manjinu, ona je u svo­joj osno­vi, prij­e sve­ga, za­mi­sao o ­afir­maci­ji sva­kog­ pojedinog čo­vje­ka ko­ji či­ni­ za­jed­ni­cu, pa time i afir­ma­ci­ju sa­me­ za­jed­ni­ce preko ­mo­guć­nsti da svako djeluje aktivno i odgovorno unutar te zajednice, da na taj način odgovorno gra­di dr­u­štvo, lični i op­šti pro­spe­ri­tet, poštujući volju svakog čovjeka pojedinačno. I tu se nazire kompatibilnost demokratije i liturgijske di­­men­zi­je narodnog zbora koje poznaje naša crkvena istorija.Li­tur­gi­­ja kao pro­ja­va Cr­k­ve, upra­vo i zna­či ­„za­jed­nič­ko dje­lo“­.„Šta je litrugija ako ne mje­sto oku­p­lja­nja i dje­lo­va­nj­a svih vjer­nih, a ne samo sveštenstva, da svako uzme učešće u životu zajednice prema darovima kako mu je Duh Sveti udijelio. Naravno raz­li­ka je­ste u ­to­me što se li­tur­g­i­ja, tj. Cr­kva, ne ­kon­sti­u­i­še za­rad­ re­a­li­za­ci­je par­­ti­ku­lar­nih in­te­re­sa, ­već na osno­vu lju­bavi i žr­tve sa­mog B­o­ga. Ali ipak u glasu naroda se vidi i ostvaruje cilj i misija crkve - ži­­vot kao za­jed­ni­ca­ svih svetih, u ko­joj po­st­o­ji sa­vr­šen ba­lan­s iz­me­đu po­je­di­n­ač­nog i op­šteg, iz­­me­đu lič­no­sti i za­­jed­ni­ce. Zbog to­g­a je i prin­cip od­lu­­či­va­nja u cr­kvi „­de­mo­kra­ti­čan“, u ­smi­slu da zah­tje­va ­ak­ti­van od­nos svih­ pre­ma ži­vo­tu Cr­k­ve i pi­ta­nji­ma ko­­ja su sa tim ve­za­na­. Svakako, ži­vot Cr­kve j­e i „me­ta-de­mo­kra­­ti­čan“ što zna­či da­ je ne­ka­da i usa­ml­je­ni pro­roč­ki glas­, glas „va­pi­ju­ćeg ­u pu­sti­nji“,onaj ko­ji je is­pra­­van i ko­ji tek na­k­nad­no po­sta­je pri­­hva­ćen od svih“.

Birati vladike na crkvenim zborovima: Hri­šća­ni i Crkva ne mo­­gu jed­no­stav­no po­­bje­ći od naše tradicije izbora vladika na narodnim zborovima, od gotovo 100 godina vrlo problamatične crkvene isto­ri­je i upitnog legitimiteta i očinskog poziva služenja onima koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i da vjeruju da će neko drugi riješiti ovo pitanje.Jedan ovakav glas naroda ne bi bio zamjena za odluke koje vjerske i svjetovne vođe moraju donijeti, ali bio bi snažan signal i poruka svjetovnim vlastima kako da mijenjaju Ustav (slično odredbi iz 1905.godine) i zakon o vjerskim slobodama ali i snažan pritisak na MPC, Sinod SPC ali i cijelu pravoslavnu vaseljenu da narod u Crnoj Gori zaista želi svoju autokefalnu crkvu. Možda za sve ovo budu potrebne godine, decenije pa možda i cijeli vijek, ali šta je to u trajanju jedne nacije, pametni narodi utvđuju svoje strateške nacionalne interese. Njihove akademije nauka i društvene elite gledaju malo dalje od dnevne politike i samosvjesno kormilare svojim društvom u spokojniju budućnost. Ovo je naročito važno kad su male demokratije u pitanju, koje bez snažnog identiteta nemaju prevelike šanse da opstanu.A kada bi se javnost suočila sa mjerljivom voljom iskazanom takvom narodnom inicijativom, mnogi bi zidovi jerihinski pali i postalo moguće ono što nam danas izgleda gotovo nemoguće.A to je jedna jedinstvena autokefalna pravoslavna crkva u Crnoj Gori, koja će služiti svim ljudima bez obzira na nacionalno opredjeljenje na slavu Božju a na blagoslov svih...