уторак, 27. септембар 2016.

Od Boga sam se učio ljubavi

Mnogo sam čitao i slušao o ljubavi, od starijih drugova, braće ili oca , ali sve suštunske stvari sam naučio bile su od Boga.

Naucio sam da ne mozemo nicim "natjerati" druge da nas vole, budu fer, ma koliko se pozivali na moralne obaveze, vjeru i zakone. Sta ce ti vjernost zasnovana na strahu i prijetnjama, sta ce ti odanost kupljena poklonima. Sve ce postojati dok postoji neposredna prijetnja ili korist. Na prvoj krivini bićeš odbačen.

Bolje je biti sam, raditi na sebi i drziti se onog u čemu smo "na svome" i što smo mi, dok se ne desi ljubav i prijateljstvo, dok nas ti neki drugi ne upoznaju i ne prepoznaju ljepote zajednostva sa nama i dobiju želju da budu zbog nečega korekrtni prema nama.

Ako treba da postanes neko drugi da bi te neko zavolio, tada nikad neces naci nekog ko te zaista voli kada.padnu maske. Takav odnos nema perspektive, kao sto ni takav čovjek nema perspektivu, jer takav ne voli sebe pa misli sa ga i drugi takvog ne mogu voljeti. Jer ne vjeruje sebi, ne vjeruje Bogu i njegovoj promisli.

Bog nas voli upravo i samo onakve kakve nas je stvorio, nepatvorene, ne postvarene , ne neke tamo drugacije i lazne.

Naucio sam od Boga i da  je za dobar odnos potrebno dvoje i da je besmisleno moliti za ljubav. Jer tamo gdje nema ljubavi molitva je nemoguća. Onoj koji nema ljubavi ne umije ni moliti a takvog je i nemoguće umilostiviti. Ljubav je osnovni sadržaj molitve, tačnije odnosa.  Bez ljubavi nema odnosa, pa makar koliko bilo dodira i kakvi god bili ljubavnici.To je sve samo ne odnos.

Nikad nijesam želio da prihvatim “ljubav iz milosrđa” ili sažaljenja, biti sa nekim ko me ne voli ali je sa mnom jer sam dobar i slicno. Ali sam zato našao život i smisao u “milosrđu iz ljubavi” i davanju koje nije tražilo povoda, zaslugu ili protivuslugu.

Apsurdno je to, na prvi pogled, sto kada počneš da uživas u sebi i svom Bogu, to bude momenat kad počnu drugi da uzivaju u tebi, da se ne smaraju, da te požele. Možda ti neće to previse značiti, jer kada upoznas Boga i njegovu naklonost, shvatiš da je ljudska podrška bila precijenje i da si bez potrebe na njoj insistirao . Kada si utemeljen u Bogu vise ti ne treba neko samopotvrdjivanje ega, da te vole, da te se plase ili da ti cine usluge.. Ljubav ti znači zbog drugih stvari, zbog odnosa sa ljudima, zbog dubokog medjusobnog poznanja, intime sa voljenom osobom. Treba ti zato sto je ljubav ono sto je jedino vrijedno u životu, jedino sto ima smisla i za sta se valja boriti i odoljeti iskusenjima.

Bog mi je pokazao da velika ljubav proizilazi iz velikog poznanja voljene osobe. A za to je potrebno vrijeme. Ne mozes reci da nekoga volis ako nemas vremena za tu osobu. Vrijeme je jedinicna mjera ljubavi. Ako nemas zajednistvo, ako nemas povjerenje i intimu,  ako malo poznaješ tu osobu, malo ćeš je, ili je uopće nećeš moći voljeti.. I obrnuto, upravo ljubav traži i motivise na dublje poznanje, za otkivanje tajni, za jedan novi , zajednicki svijet koji se njome radja. Tako je ne samo u ljubavi, nego i u umjetnosti, duhovnosti, nauci i stvaralaštvu.

Kad upozna pravu ljubav to obično bude dan kada čovjek raskrsti sa mnogim zabludama mladosti, shvatis razliku izmedju ljubavi i neke zaljubljenosti tj zaludjenosti.. Da ne trebaju drugi tebi da bi se bolje osjecao, da bi te upotpuni, da bi sebe postovao i kao trofeje kacio na zid. Za zaljubljenost i mnoge ljubavne jade su krive šarene naočare koje nam iskrivljuju pogled.
Te šarene naočare su unutrašnje strane crne a sa vanjske ruzičaste. Pa kroz njih druge idealizujemo i velicamo a sebe ubijamo u pojam i gubimo samopouzdanje u njihom prisustvu. Onaj ko se lako impresionira ili je opčinjen nekim čovjekom nije stvarno slobodan. Njemu je potrebno oslobodjenje kroz Boga, inače mu ne gine ropstvo, razocarenje i ocaj.
Ali postoje i obrnute, sa kojim neki boje u crno sve što gledaju oko sebe, a u ružičasto kad anliziraju sebe. Pravdajući svoje postupke osuđuju druge.Takvi cesto zavrse u samoci i nekoj  samopravednosti.

Bog nam skida te lazne naocare samoljublja ili samoprezira. Ko nema svjest o sebi, sta zeli a sta ne, ako ne izgradi neko samopostovanje i samopouzdanje , da moze biti zadovoljan sa sobom i srečan taj neče biti dobar ni za kakav ljubavni odnos.. Iako to neće tako izgledati, jer obicno samosvjesni izgledaju hladno a oni kojim toga nedostaje vazda su zaljubljive prirode, takvi sjeku vene, bacaju se u transeve i pričaju samoubistvu ako im se ljubav ne uzvrati. Takvi su poslije skloni kontroli, ljubomori, manipulacijama i povridjivanju "voljene" osobe , sve iz te "velike: fatalne ljubavi.." prejak zagrljaj umije da lomi kosti i da udavi.
A zapravo pravu ljubav i paznju mogu dati ostvarene i stabilne licnosti , koji su sirokog i samouvjerenog srca, koji ne traze stalno dokaze ljubavi, oni prosto vole i to ih cini srećnim.postaje oslobadjajuca, ocaravajuca i konstruktivna. U toj ljubavi mogu drugi da zive a da im nije tijesno ni tjeskobno

Kod samosvjesnih ljudi nema stida, nema srama, neke nesigurnosti, oni znaju sta osjecaju, ne kalkulisu previse jer oni vole da vole, više nego da su voljeni. Ako volimo samo one koji nas vole, poštujemo one koji nas uvažavaju, prihvatamo one koji nas svojataju i dajemo samo onima koji namdaju i uzvracaju, onda nemamo se čime pohvaliti. U čemu je onda naša plemenitost i izuzetnost nase ljubavi.

Takva ljubav ne govori: "Ako se ne promjeniš, odbaciću te" tu vjerovatno nije ni bilo iskrene ljubavi. Ali ljubav ni drsko ne odbrusuje "Ja sam to jesam, pa ako ti se sviđa izvoli, ako ne da smo zdravo!". Ljubav je nešto sasvim drugo od ovog. Ljubav je kada dvoje postaju jedno.

Tome me je ucio Gospod. Da je tajna cvrstog i plodotvornog odnosa i veze dvoje ljudi lezi u vjeri u Isto. Ne u nekim radnjama, lijepim rijecima, performansima, poklonima i sladunjavim emocijama, vec odluci da dvoje idu u istom pravcu, da idu jedan pored drugoga, ne jedan ispred ili iza drugoga. Pa tek iz te odluke i iz tog jedinstva nastaje sav performans, jer ljubav je uvjek djelatna, aktivna i plodotvorna. Takav odnos otkiva jednu nevjerovatnu silu i snagu, da kada se dvoje sloze oko bilo cega mogu da ucine 10.000 puta vece stvari nego kada su sami. To jedinstvo u ljubavi, vjernost i odanost kao i u duhovnim stvarima, otvara nas za natprirodno i nemoguce! Tada se radja novi zivot, desavaju čuda, jer su naše srce nepodjeljena tj. 100% posvećena. I ljudi i Bog osjete kad imaš neku rezervu ili alternativu i to ne funkcionise, dok srce nije cijelo, jedno, nepodjeljeno..
Zvuci paradoksalno, ko ima problem sa nedostatkom ljubavi nekako ne umije ni da je primi. A ko zna da voljen on umije da se otvori za ljubav. Zato otvorimo se za neizmjernu ljubav Boziju kojom nas strasno voli i znacemo da je primimo i od ljudi. Ko Njega drži za škrtog taj ni od ljudi neće znati da primi ono čega je željna njegova duša.