понедељак, 26. септембар 2016.

Luča Mikrokozma i porijeklo zla

Njegoš je htio da dokuči otkud zlo u njegovom životu i narodu, da sazna otkud nesreća i nemir čovjekov. Svoj ep pocinje o
MRAČNOM CARSTVU, o kosmičkom sistemu , nekoj imperiji zla, koja je izvorište
brutalnosti, laži, gluposti. Njegoš je rezolutan. Posto|i carstvo svjetlosti i carstvo mraka. Njegov dualizam na neki način abolira Boga od postojanja zla, koje stoji van njega i koje je savjecno sa njim. Sa kojim se on bori ali kojeg na neki način i ne može uništiti. Taj dualizam nabolje se vidi kroz tu Njegoševu svjetlosnu filozofiji (koja je vrlo teološki kontroverzna). Postoji mrak koji je sinonim moralnog pada,
izopačenosti, gnusobe i obmane. I Svjetlo u čijem carstvu je sve obrnuto od toga. Njegoševo carstvo mraka nije u potpunosti helenisticki Haos , u onom
smislu nereda koji vlada medju elementima, već on nekako ide dalje pa tamo posto]e zli dusi, sinovi tame koji se suprotstavljaju sinovima svjetlosti, u nekom smislu biblijskog učenja.
"B]eše grdno jedno MRAČNO CARSTVO/ svuda svoju vladu raširilo/ i njegovi nakazni likovi/ ulažahu u polja nebesna" (LM, 60-64).
Ti mračni duhovi su nakazni oblici, demonska bića, koja istovremeno prodiru u svijet svijetlih ili pozitivnih duhova.
Tamo oni donose vidljive poremećaje. "Bogubio tu besputnu silu... koja puni MRAKOM i užasom/ naš horizont i našu sudbinu" (LM, 1,27-30).
Njegoš postavlja to fundamentalno teološko i filozofske pitanje i nudi odgovor- otkud zlo u svijetu. Njegos svojim dualizmom govori da samo na prvi pogled može da izgleda da kako je Bog stvorio sve stvari, pa mora da je stvorio i zlo. Ta Njegoseva svjetolosna filozofija  pokazuje da zlo nije "stvar" – kao kamen ili struja da bi bilo predmetom stvaranja u Kosomosu. Ne možete da imate posudu sa zlom! Zlo je nešto nematerijalno, besplotno kako pise u Luči, što se dogodi, kao trka. Zlo nije stvoreno i ne postoji samo po sebi – ono je u stvari nedostak nečeg drugog. Ono je nistavilo, nebiće, jer mrak je odsustvo svjetlosti. U tome je domašaj Njegoseve svjetlosne kosmogonije, u tome se ona približava hrisćanskoj poimanju porijekla zla u svijetu. Rupe su stvarne ali postoje samo u nečem drugom. Rupom zovemo nedostatak zemlje – ali ona ne može biti odvojena od zemlje. Tako da kada je Bog stvarao, istina je da je sve bilo dobro, a jedna od dobrih stvari koje je Bog stvorio su stvorenja koja su imala slobodu da biraju dobro. Da bi oni mogli da imaju pravi izbor, Bog je trebalo da dozvoli nešto pored dobrog za izbor. Tako da je Bog dozvolio ovim slobodim anđelima i ljudima da biraju dobro ili ne-dobro (zlo). Kada loš odnos postoji između dvije dobre stvari, to zovemo zlom, ali to nije "stvar" za koju je potreban Bog da je stvori. Ili pitajte nekoga "da li postoji hladnoća?" – njegov odgovor će vjerovatno biti da, osjecam je na svojim obrazima, na svojim prstima Međutim, to je neispravno. Hladnoća ne postoji. Hladnoća je nedostatak toplote.  Zlo je nedostatak dobrog, ili još bolje, zlo je nedostatak Boga. Bog nije trebalo da stvara zlo, već samo da dozvoli nedostatak dobrog.

Pogledajmo primjer Jova u Jovu poglavlja 1-2. Satana je želeo da uništi Jova, i Bog je dozvolio Satani da uradi sve što želi osim da ga ubije. Bog je sve ovo dozvolio da bi dokazao Satani da je Jov bio pravedan zato što je volio Boga, a ne zato što ga je Bog bogato blagoslovio. Bog je suveren i na kraju krajeva je u kontroli svega što se dešava. Satana ne može da uradi ništa osim ako nema Božiju "dozvolu." Bog nije stvorio zlo, ali je dozvolio zlo. Da Bog nije dozvolio zlo, i ljudski rod i anđeli bi služili Bogu iz dužnosti, a ne po izboru. On nije želeo “robote” koji bi jednostavno radili ono što On želi, jer su tako "isprogramirani." Bog je dozvolio zlo tako da bi mi mogli da imamo istinsku slobodnu volju i da bi mogli da biramo da li da mu služimo ili ne.

Medjutim, postoje nedosljednosti i Luči Mikrokozmi kada je ova teodiceja (opravdanje Boga) u pitanju. Milovan Đilas dobro zapaža "Njegošev Bog, budući da mu je dokučiv, nije identičan sa vrhovnim zakonom, već po njemu postupa. To potvrđuje i njegoševa istorija Kosmosa, svakako pozajmljena iz nekog mita: bila su mnoga neba sa ravnopravnim bogovima kao gospodarima, dok ih nije igra slijepog slučaja - stihija, razdrobila i vrgla u haos, tako da je prestalo jedino carstvo Boga jedinoga. Gospodstvo tog Boga je identično sa svetlošću, odnosno sa borbom svjetlosti protiv mraka i Haosa. Taj Bog ne obnavlja stara nebesa, već širi svoje svjetlosno carstvo.
U tu kosmičku dramu uplela se ljudska, tačnije - prva je pozadona druge: u Kosmosu, u kome se bore svjetlost i tama - Bog i Haos, pobunio se arhanđel Satana, pridobivši na svoju stranu i anđela Adama. Njegoš ne kaze da je Satana predstavnik ili saveznik Haosa, nego da je on rušilac onog reda koji svemoćni vlastodržac Bog natura svjetovima otimajući ih iz mraka. U stvari, Satana je zastupnik jednog reda drugačijeg od Božijeg. On predstavlja zlo kao aktivnu silu - u Haosu vlada mrtvilo koje je nered jedino u odnosu na ono što Bog - svjetlost- dobro uspostavlja iz carstva mraka. Budući arhanđel, Satana je besmrtan, vječan, a tako i anđeo-čovjek Adam, odnosno duša njegova.
Kosmos - svjetlost u borbi sa mrakom, Bog sa Satanom i dobro sa zlo. To je Njegošev Kosmos. Tim borbama će.doći kraj - dobro i svjetlost će, najzad, pobijediti. Ali ljudi su toj borbi podređeni dogod imaju tjelesnu prirodu svoju - dok su ljudi."

Iako je Njegosev ep dominantno  slobodarski, neka vrsta poziva na jednakost i pravdu, ipak djeluje malo teološki zbunjujuce (svakako dramaturški vrtuozno) da taj "pravedni i slobodarski" poklič dolazi od Satane, pa čitalac u jednom momentu čak staje na stranu (kao i Adam sto je u ovoj priči) Satane koji trazi da se ispita njegova stvar . Istina je sa jedne strane da sve jeresi i otpadi su oduvjek bili oravdani nekim uzvisenim vrijednstima, kao sto je pravda i sloboda, ali ipak Njegos sa druge strane u Luči ne ide konsekvento do kraja u "tajnu oslobodjenja" , vec upada u zamku u koju su i upali gnostici. Gnostici nijesu shvatili tajnu oslobođenja, tajnu slobode u Hristu, kao sto nisu shvatili ni tajnu ljubavi Bozje za covjeka u svom njegovom grijehu i slabostima.. Ta sloboda se ne zadohija u nekoj ljudskoj ili andjeskoj borbi dobra i zla, pa niti u nekom čovjekovim vojevanju duha nad tjelesnim, iako to veoma sliči hrišćanstvu, ali nije. To je jedan simplifikovani gnosistički kontrast kada se u Luči, to „Duhovno" u nama odvoja od ostatka svijeta, leti ka vrhu , kroz Kosom ka Bogu, a ono tjelesno, „plotsko" pak pada nadolje, na zemlju koje je po Njegošu zapravo predgradje pakla. Ali tako se nista ne postize, zato sto „duhovno" i inace pripada višem svijetu, a „tjelesno" nizem, demonskom. To je taj beznadežni dualizam, nekakve stalne razdjeljenosti duše, koji narusava stvarnu organsku hijerarhiju i cjelovitost bića. Gnostici nisu shvatali istinski bogočovjecanski hijerarhizam ostvarenu u Hristu, na kome počiva hrišćanska vaseljena, u kojem najvisi hijerarhijski nivo je organski povezan s najnizim hijerarhijskim stepenom (To je tajna Jedinstvenog, vaseljenskog karaktera Tijela Hristovog, Crkve Božje, Živog bogočovjecanskog organizma) koji kao takav upravo služi djelu sveopsteg spasenja i preobrazaja.

Po toj nakaradnoj hijerarhiji viši gnosis „duhovnih" ljudi je nuzan  radi spasenja i preobrazaja "Plotskih" ljudi. Ali Hrist na pashalnoj večeri , otkiva apostolima jednu drugačuju hijerarhiju, kleknuvši da im svima opere noge, okrenće tu piramidu na kojoj pocivaju i neka masonska ucenja (koji neki istoričari književnosti prepoznaju kod Njegoša) i saopstava da onaj koji hoće da bude najveći medju njima mora da služi svima.
Isus zapovjeda svojoj Crkvi da  „duhovni" ljudi ne smiju gordo da prebivaju na vrhu u nekim ložama, odvajajuci se od „plotskog" svijeta, nego treba da se kao On žrtveno stave u sluzbu prosvecenja i oduhotvorenja „plotskog" svijeta, i njegovom uzdizanju na viši nivo.
Crkva je ispravno osudila gordost gnostika, njihov beznadezni dualizam, njihov nebratski i neljubavni odnos prema svijetu i ljudima, jer viši zahtjevi duha, zudnja za produbljenim saznanjem bozanskih i kosmickih tajni, nijesu samo privilegija odabranih , vec se Hrist jevamdjeljem, tim jednostavnim objavama Carstva Nebeskog pokazuje svima, na vrlo jednostavan način obicnom svijetu, ribarima, pastirima i slugama..

Medjutim, mora se vrlo paziti, jer ni monizam (da je Bog izvor i dobra i zla) kao i ovaj dualizam (gdje postje dva carstva koja se bore od iskona) jednako u sustini negiraju pomenutu slobodu koju je Gospod dao covjeku. Zato obije škole nijesu u stanju da shvate stvarnu pojavu zla. Jer razumijevanje tajne zla , nadilazi svjetlosnu filozofiju o tami kao odsustvu svjetla, upravo kroz tajnu slobode koja nadilazi svako nase rezumjevanje Nikolaj Berdjajev otvara ovo pitanje do krajnnih granica i kaze" Izvor zla nije u Bogu i nije u pozitivnom bicu koje bi postojalo uporedo s Bogom, vec u bezdanoj iracionalnoj slobodi, u cistoj mogucnosti, u potenciji zalozenoj u tamnom bezdanu koji prethodi svakom pozitivnom odredenju bica, koji lezi dubljeod svakog bica. Zato je zlo bez osnove, ono se ne odreduje nikakvim pozitivnim bicem, ono se ne rađa iz ontoloskog izvora. Mogucnost zla je skrivena u onoj tamnoj osnovi bica u kojoj su skrivene sve mogucnosti."
On u svojoj Filozofiji skobodnig duha razradjuje pojam Bemeovog Bezdana, i pronalazi jedan srednji put izmedju monizma i dualizma, kao krajnostima: " Ungrund (Bezdan) nije zlo,  u njemu je latentna i mogucnost zla i mogucnost dobra. Ta iskonska iracionalna tajna bezdana lezi u osnovi svjetskog zivota. Nikakav logizam ne moze u potpunosti da pokrije ovu iracionalnu tajnu zivota."
Prema Njegosevom učenju o proijeklu kosmosa, zla i slobodi u Luči kao svojevrsnoj svjetlosnoj verzija religioznog otkrovenja , ne proizilazi da se u biću na samom pocetku ostvarilo carstvo svjetlost i smisla, da je Logos u pocetku pobijedio svaku tamu. Već prije da je Božanski život svojevrsna tragedija. Jer Gospod nije planirao otpad, nije smislio svu ovu tragediju neba ali ni čovjeka. Jer bi to bila kosmička komedija, po kojem se Bog poigrao sa čovjekom. U tome se i Njegoševa kosmogonija  slaže , medjutim kada govori o  oblikovanja svijeta, ona slobodu i zlo koje proistice iz nje ne vidi kao iracionaini bezdan, koji nije i ne može biti biće, neko Mračno carstvo koje baca svoje zrake, koje postoji uporedo s bicem Boga, s Logosom, sa Smislom. Zlo nije posebno bice uporedo s bozanskim bicem, već je riječ o slobodi, ono bez cega bice svekolikog svijeta nema smisla za Boga, kroza sta se jedino i opravdava bozija zamisao o svijetu.
Sva dinamika Luče, kojim Bog kao helenistički Demijurg stvara Kosomsom od neke prematerije i otima ga iz haosa, jedino se kroz ovu iracionalnu slobodu može pojmiti. Taj iracionaini bezdan, sloboda, mora biti prosvetljena od Logosa. Medjutim Bog je stvorio svijet ni iz cega, ex nihilo. Njemu nije bila potrebna tvorevina ili biće da bi iz njega stvarao red. Logos se jedino u slobodi mogao ostvariti. U tome se približavamo ovoj filozofiji srednjeg puta, monisticko-dualistickom poimanju Kosomos. Da je Bog stvorio svijet iz iracionalne slobode, bezdana, koja na neki način stoji "van boga", ali ona je neutralna, ona nije zlo po biću, već po potenciji, ali ne samo zlo već i dobro može nastati iz slobode. zato to nije ni dualsticko poimanje univerzuma.
Berdjajev zato svoju filozofiju utemeljuje u sljedećem: " U osnovi tvorevine mora da lezi bezdana sloboda, koja je jos prije stvaranja bila sadrzana u nicemu; bez nje tvorevina nije potrebna Bogu. Bog je svemoguc u odnosu na bice, ali to se ne moze primijeniti na nebice. U pocetku bjese Logos, ali u pocetku bese i sloboda. Sloboda nije suprotstavljena Logosu, jer bez slobode nema Logosa svijeta, nema Smisla sveta. Bez tame nema svetlosti. Kroz iskusenje zla otkriva se i trijumfuje dobro. Sloboda cini mogucim i zlo i dobro. Zlo, koje je izaslo iz utrobe siobode bez koje nema smisla svijeta, nije samostalno bice. Zlo kao zlo je nebice, koje je potrebno razlikovati od iskonskog nistavila. Ali nebice postoji, i ono moze imati veliku snagu, snagu lazi. Zlo je laz bica, karikatura bica, izopacenje i bolest bica.
Zlo koje je doslo iz nebica predstavlja narusavanje bozanske hijerarhije bića, premijestanje hijerarhijskog centra, obaranje viseg i uzdizanje nizeg, odvajanje od onog praizvora i centra ca iz koga se svemu odreduje njegovo mjesto u univerzumu. Zlo je svega laz. Ono se uvijek izdaje za ono sto zapravo nije, uvjek zavodi pomoću obmane. Djavo je lazac, on laže od početka nema svog bica, on sve krade od Boga i karikira i ruži. Djavolova snaga je lazljiva, prividna, obmana ne sadrzi u sebi nikakvo pozitivn silu, već njenu negaciju
mrnja, zavist, osveta razvrat, egoizam, koristoljublje, ljubomora, sumnjicavost, skrtost, tastina, pohlepa unistavaju i potkopavaju zivotnu snagu covjeka. Svaka zla strast prozdire samu sebe, nosi u sebi nesto samoprozdiruće.