Пређи на главни садржај

Porijeklo zla - PREBLAGI UČITELJU (Sotiriologija Luče Mikrokozme)

Luča mikrokozma je ingeniozni poetski izražaj, jedinstven po svemu. Njegoš pokušava da dokuči porijeklo pada i sagrješenja čovjeka, da odgonetne porijeklo zla, kakva je njegova prirodu i načini borbe. Nažalost te odgovore Njegoš traži van Biblije, i uvodi neka nehrišćanska dogmatska I filozofska uvjerenja. Isidora Sekulić, opčinjena vladičinim pjesništvom, kaže: „Niti učen, niti mnogo načitan, Vladika je išao intuicijom izuzetno darovitog primitivca. Genijalan primitivac može da bude maksimalan stvaralac: ima spoj vatre i nepogrešive mudrosti.“ Mnogi pravdaju Njegoša: da on zapravo posmatra sebe, svoju unutarnju pustinju i beznađe zbog kojih podiže pogled prema nebeskim bespućima, s nadom da će u tom ogromnom, beskonačnom prostoru naći odgovore važne za dramu vlastitog mikrokosmosa. Međutim, čini se da je drugačije objašnjenje. Pjesnik gleda zvijezde – zagledan je u samoću i tišinu svemira, ne mari za dogme, već stvara pozornicu za ono što ima da kaže. U tome je njegova imaginarna postavka velike nebeske bitke koja će mu objasniti onu našu zemljasku, pa i ličnu. U tu svrhu Njegoš se okreće antičkoj filozofiji i odlazi u mitologiju, mistiku i epiku, a borbu dobra i zla doživljava, što u predgovoru posvjećenom svome učitelju Simi Milutinoviću, kroz oslobodilački pokret protiv Turske okupacije. Milovan Đilas, pišući o Njegošu i Luči, Njegoš nije odlučio da ruši pravoslavlje, već da ga prilagodi svojim uvjerenjima. Njemu se u jednom momentu pisanja činilo to mogućim: stvoriti boga po svojoj mjeri. Mistika je svakako dobrodošla, kao i osnov koji uzdiže religiju, zato ovaj antički herojski mit u Luči jeste u vezi sa motivima crnogorske oslobodilačke borbe. To su, bili glavni elementi obrazovanja koje je Njegoš primio od svog učitelja, Sime Milutinovića, kome i posvjećuje ovo djelo.
Anica Savić-Rebac, koja je u prošlom stoljeću dala značajan doprinos tumačenju Luče Mikrokozma, sa pravom kaže: „Njegoš je bio obrazovan teolog, mada nije bio uzoran kaluđer i vladika, ni ortodoksan mislilac. Ali to nije niko od njega tražio, niti mu je iko ozbiljno zamjerio što je obradio u Luči Mikrokozma, jednu heterodoksnu koncepciju i iznio jedno necrkveno shvatanje božanstva. jer je srpska publika znala da je njegov sveštenički čin čisto politički.“ Međutim, jedno je sigurno Njegoš je uspio da dokuči karakter zla u njegovom životu i narodu, i otkud nesreća i nemir čovjekov. Svoj ep počinje o MRAČNOM CARSTVU, o kosmičkom sistemu, nekoj imperiji zla, koja je izvorište brutalnosti, laži, gluposti. Njegoš je rezolutan. Postoji carstvo svjetlosti i carstvo mraka. Njegov dualizam na neki način abolira Boga od postojanja zla, koje stoji van njega i koje je savječno sa njim. Sa kojim se on bori ali kojeg na neki način i ne može uništiti. Taj dualizam najbolje se vidi kroz tu Njegoševu svjetlosnu filozofiji (koja je često teološki kontroverzna). Postoji mrak koji je sinonim moralnog pada, izopačenosti, gnusobe i obmane. I Svjetlo u čijem carstvu je sve obrnuto od toga. Njegoševo carstvo mraka nije u potpunosti helenistički Haos, u onom smislu nereda koji vlada među elementima, već on nekako ide dalje pa tamo posto]e zli dusi, sinovi tame koji se suprotstavljaju sinovima svjetlosti, u nekom smislu biblijskog učenja. "Bješe grdno jedno MRAČNO CARSTVO/ svuda svoju vladu raširilo/ i njegovi nakazni likovi/ ulažahu u polja nebesna" ( LM, 60-64). Ti mračni duhovi su nakazni oblici, demonska bića, koja istovremeno prodiru u svijet svijetlih ili pozitivnih duhova. Tamo oni donose vidljive poremećaje. "Bogubio tu besputnu silu. koja puni MRAKOM i užasom/ naš horizont i našu sudbinu" (LM, 1,27-30). Njegoš postavlja to fundamentalno teološko i filozofske pitanje i nudi odgovor- otkud zlo u svijetu. Njegoš svojim dualizmom govori da samo na prvi pogled može da izgleda da kako je Bog stvorio sve stvari, pa mora da je stvorio i zlo. Ta njegova svjetlosna filozofija pokazuje da zlo nije "stvar" – kao kamen ili struja da bi bilo predmetom stvaranja u Kosmosu. Ne možete da imate posudu sa zlom! Zlo je nešto nematerijalno, besplotno kako piše u Luči, što se dogodi, kao trka. Zlo nije stvoreno i ne postoji samo po sebi – ono je u stvari nedostatak nečeg drugog. Ono je ništavilo, nebiće, jer mrak je odsustvo svjetlosti. U tome je domašaj Njegoševe svjetlosne kosmogonije, u tome se ona približava hrišćanskoj poimanju porijekla zla u svijetu. Rupe su stvarne ali postoje samo u nečem drugom. Rupom zovemo nedostatak zemlje – ali ona ne može biti odvojena od zemlje. Tako da kada je Bog stvarao, istina je da je sve bilo dobro, a jedna od dobrih stvari koje je Bog stvorio su stvorenja koja su imala slobodu da biraju dobro. Da bi oni mogli da imaju pravi izbor, Bog je trebalo da dozvoli nešto pored dobrog za izbor. Tako da je Bog dozvolio ovim slobodnim anđelima i ljudima da biraju dobro ili ne-dobro (zlo). Kada loš odnos postoji između dvije dobre stvari, to zovemo zlom, ali to nije "stvar" za koju je potreban Bog da je stvori. To je ono - pitajte nekoga "da li postoji hladnoća?" – njihov odgovor će vjerovatno biti da, osjećam je na svojim obrazima, na svojim prstima. Međutim, to je neispravno. Hladnoća ne postoji. Hladnoća je nedostatak toplote. Zlo je nedostatak dobrog, ili još bolje, zlo je nedostatak Boga. Bog nije trebalo da stvara zlo, već samo da dozvoli nedostatak dobrog. Pogledajmo primjer Jova u Jovu poglavlja 1-2. Satana je želio da uništi Jova, i Bog je dozvolio Satani da uradi sve što želi osim da ga ubije. Bog je sve ovo dozvolio da bi dokazao Satani da je Jov bio pravedan zato što je volio Boga, a ne zato što ga je Bog bogato blagoslovio. Bog je suveren i na kraju krajeva je u kontroli svega što se dešava. Satana ne može da uradi ništa osim ako nema Božju "dozvolu." Bog nije stvorio zlo, ali je dozvolio zlo. Da Bog nije dozvolio zlo, i ljudski rod i anđeli bi služili Bogu iz dužnosti, a ne po izboru. On nije poželio “robote” koji bi jednostavno radili ono što On želi, jer su tako "isprogramirani." Bog je dozvolio zlo tako da bi mi mogli da imamo istinsku slobodnu volju i da bi mogli da biramo da li da mu služimo ili ne. Međutim, postoje nedoslijednosti u Luči Mikrokozmi kada je ova teodiceja (opravdanje Boga) u pitanju. Milovan Đilas dobro zapaža "Njegošev Bog, budući da mu je dokučiv, nije identičan sa vrhovnim zakonom, već po njemu postupa. To potvrđuje i Njegoševa istorija Kosmosa, svakako pozajmljena iz nekog mita: bila su mnoga neba sa ravnopravnim bogovima kao gospodarima, dok ih nije igra slijepog slučaja - stihija, razdrobila i vrgla u haos, tako da je prestalo jedino carstvo Boga jedinoga. Gospodstvo tog Boga je identično sa svjetlošću, odnosno sa borbom svjetlosti protiv mraka i Haosa. Taj Bog ne obnavlja stara nebesa, već širi svoje svjetlosno carstvo. U tu kosmičku dramu uplela se ljudska, tačnije - prva je pozadina druge: u Kosmosu, u kome se bore svjetlost i tama - Bog i Haos, pobunio se arhanđel Satana, pridobivši na svoju stranu i anđela Adama. Njegoš ne kaže da je Satana predstavnik ili saveznik Haosa, nego da je on rušilac onog reda koji svemoćni vlastodržac Bog natura svjetovima otimajući ih iz mraka. U stvari, Satana je zastupnik jednog reda drugačijeg od Božijeg. On predstavlja zlo kao aktivnu silu - u Haosu vlada mrtvilo koje je nered jedino u odnosu na ono što Bog - svjetlost- dobro uspostavlja iz carstva mraka. Budući arhanđel, Satana je besmrtan, vječan, a tako i anđeo-čovjek Adam, odnosno duša njegova. Kosmos - svjetlost u borbi sa mrakom, Bog sa Satanom i dobro sa zlo. To je Njegošev Kosmos. Tim borbama će doći kraj - dobro i svjetlost će, najzad, pobijediti. Ali ljudi su toj borbi podređeni dogod imaju tjelesnu prirodu svoju - dok su ljudi." Iako je Njegošev ep dominantno slobodarski, neka vrsta poziva na jednakost i pravdu, ipak djeluje malo teološki zbunjujuće (svakako dramaturški virtuozno) da taj "pravedni i slobodarski" poklič dolazi od Satane, pa čitalac u jednom momentu čak staje na stranu (kao i Adam sto je u ovoj priči) Satane koji traži da se ispita njegova stvar! Istina je sa jedne strane da sve jeresi i otpadi su oduvijek bili opravdani nekim uzvišenim vrijednostima, kao sto je pravda i sloboda, ali ipak Njegoš sa druge strane u Luči ne ide konsekventno do kraja u "tajnu oslobođenja", već upada u zamku u koju su i upali gnostici. Gnostici nijesu shvatili tajnu oslobođenja, tajnu slobode u Hristu, kao sto nijesu shvatili ni tajnu ljubavi Božje za čovjeka u svom njegovom grijehu i slabostima. Ta sloboda se ne zadobija u nekoj ljudskoj ili andjeoskoj borbi dobra i zla, pa niti u nekom čovjekovim vojevanju duha nad tjelesnim, iako to veoma sliči hrišćanstvu, ali nije. To je jedan simplifikovani kontrast kada se u Luči, to „Duhovno" u nama odvaja od ostatka svijeta, leti ka vrhu, kroz Kosmos ka Bogu, a ono tjelesno, „plotsko" pak pada nadolje, na zemlju koje je po Njegošu zapravo predgrađe pakla. Ali tako se ništa ne postiže, zato sto „duhovno" i inače pripada višem svijetu, a „tjelesno" nižem, demonskom. No ono što gnostici nisu razumjeli je da čovjek nije podijeljen na dušu i tijelo, već da je jedinstvena bogočovječanska ličnost koja se ostvaruje u zajednici sa Hristom i njegovom Crkvom. Hristos je uspostavio novi poredak stvaranja, u kome se najviši i najniži nivoi bića međusobno povezuju i prožimaju u ljubavi. Crkva je zato mjesto gdje se svi ljudi, bez obzira na njihovu spoznaju ili položaj, mogu susresti sa živim Bogom i njegovim Carstvom. Gnostici su bili oholi i prezirali su svijet i ljude, misleći da su samo oni pozvani na dublje poznanje božanskih tajni. Ali Hristos je došao da objavi Oca svima, na jednostavan i pristupačan način, kroz svoje Jevanđelje. Ni monizam ni dualizam nisu zadovoljavajući odgovori na problem zla. Monizam tvrdi da je Bog izvor i dobra i zla, što je protivno hrišćanskom učenju o Božjoj dobroti. Dualizam tvrdi da postoje dva suprotstavljena principa, dobra i zla, koji se bore od vječnosti, što je protivno hrišćanskom učenju o Božjoj svemoći. Zato ni jedna ni druga škola ne mogu objasniti kako je zlo nastalo. Jer zlo nije nešto što postoji samostalno, već je nedostatak dobra, nedostatak bića. Zlo je moguće samo zato što Bog daje čovjeku slobodu da bira između dobra i zla, između bića i nebića. Sloboda je tajna koja prevazilazi naš razum. Luča to naziva tamnim bezdanom mogućnosti, u kome se krije izvor zla. Zlo nema osnovu u Bogu ni u bilo kojem drugom biću, već u čistoj potenciji koja prethodi svakom biću. Zato je zlo bezdana tama koja se može prevladati samo Božjom svjetlošću. Njegoš nam želi reći da je po njegovom shvatanju nastanka svemira, zla i slobode u Luči, koja je neka vrsta svjetlosnog otkrivenja, pogrešno misliti da je na početku sve bilo dobro, da je Logos pobijedio svaku tamu i da je postojalo carstvo svjetlosti i smisla. Naprotiv, on smatra da je Božanski život zapravo svojevrsna tragedija, jer Bog nije htio ni predvidio pad, nije namjerno stvorio ovu nebesku i ljudsku dramu. To bi bilo kao da se Bog igrao sa svojim stvorenjima. U tom pogledu, Njegoševa kosmogonija se slaže sa teodicejom koju smo izložili, ali kad govori o stvaranju svijeta, on ne shvaća slobodu i zlo koje iz nje proizlazi kao iracionalnu provaliju, koja nije i ne može biti biće, nego kao Mračno carstvo koje zrači svojom tamom, koje postoji paralelno sa Božjim bićem, sa Logosom, sa Smislom. Zlo nije zasebno biće koje se suprotstavlja Bogu, već je riječ o slobodi, bez koje biće cjelokupnog svijeta nema smisla za Boga, kroz koju se jedino opravdava Božja ideja o svijetu. Sva dinamika Luče, kojom Bog kao helenski Demijurg oblikuje Kosmos od neke prvobitne tvari i izvlači ga iz haosa, može se shvatiti samo kroz ovu iracionalnu slobodu. Ta iracionalna provalija, sloboda, mora biti obasjana Logosom. Međutim, Bog je stvorio svijet ni iz čega, ex nihilo. To je jasno stav pravoslavne teologije. Bogu nije trebala nikakva materija/stvorenje ili biće od kojeg bi stvarao red. Logos se mogao ostvariti samo u slobodi. Time se približavamo ovoj filozofiji srednjeg puta, monističko-dualističkom shvaćanju Kosmosa. Da je Bog stvorio svijet Riječju (Isus) i Duhom Svetim, a ne iz neke iracionalne slobode, ponora, koji na neki način stoji "izvan Boga". Zato je jedino logično tražiti podrijetlo zla u slobodi. Bog je svemoćan u odnosu na stvorenje, jer „U početku bijaše Logos“. Bogu Riječi Njegoš daje ključnu ulogu u cijeloj kosmogoniji. Svijet ima smisao samo ako postoji suprotnost između tame i svjetlosti. Zlo je izazov koji omogućava da se otkrije i slavi dobro. Sloboda je dar koji nosi rizik da se izabere zlo ili dobro. Zlo nije nešto što postoji samostalno, već je odsustvo bića. Zlo je različito od prvobitnog ništavila koje je Bog pretvorio u stvarnost. Ali zlo ima svoje postojanje, iako je lažno i prividno.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski