FILOZOFIJA DNA

Postoji jedna vazna faza u svakom duhovnom razvoju, svakako najvažnija, koja nam pokazuje duhovne dubine , kada.doživimo ono izmicanje oslonaca , ja je zovem - filozofija dna. To su oni periodi izostanka podrške od ovoga svijeta i gubitka onog sto nam je bilo važno, kao i kontrole nad sopstvenim životom.. To je faza kada ulazimo  u dubine, kada matica naših života nas obuzme i nosi u jedan novi  svijet. Svijet ispod površine koji do tada nijesmo ni znali da postoji. To je jedna nova dimenzija duse koja se kreće u rasponu od dna naših života do gore u visine iznad nas, do najdalje tačke otkrovenja. Tu se tek sagledava veličina naše duše, veličina nase vjere i veličina našeg Boga.
Tek tada vidiš kolika je zabluda  na kojoj počiva filozofija ovog svijeta - da je za uspjeh i pobjedu potrebna i dovoljna podrška ljudi, močnih ljudi, koju smo očajno tražili i očekivali, zbog koje nijesmo kretali na put nijesmo smjeli u bitku.
Iskusio sam da možes biti na "pravoj strani", možeš imati podršku cijelog stadiona, naklonost kralja, pa i milost Božiju, ali pobjedu ti niko ne može zadobiti, za nju moras da se izboris, samo ti,  i to dolje na borilištu. Sva naklonost Neba te neće sačuvati od bitke, od padova i dna, ona je samo svjedočanstvo da ćeš ustati i na kraju pobjediti. Ništa više ni manje od toga.
Ali za tu pobjedu, moras ući u dubinu, osjetiti strijepnju i drhtanje izmicanja oslonaca , gubitka kontrole, naučiti filozofiju dna.
Pisao sam o tome, moj otac Velimir, kao izvrstan plivač koji je bar 5 ljudi spasio od davljenja, više puta me je savjetovao kako se pliva u brzim rijekama i stajaćim slatkim vodama jezera.. O izazovima koje to plivanje u takvim vodama donosi..Posebno se sjećam tog savjeta kako da postupam u slučaju da me zahvati jaki vir.
"Veoma je važno da ne paničiš i da se opustiš, vir te brzo potopi i spusti do samog dna.. Ako se uspaničiš i počneš grčevito da se praćakaš skrati ti se dah, nagutaš se vode i dolazi do utapanja.." nastavljao bi "Treba da se sabereš i pustiš da te odvede do dna.. Pri dnu vir gubi snagu i potpuno nestaje.. Tada kada osjetiš dno pod nogama samo se odgurni i isplivaćeš na površinu" - govorio bi mi otac..

Naučiš da kada propadaš, kada se cini da gubiš sve, kada si sam i kada je oko tebe svuda mrak, da su to najdragocjeni životni periodi, samo ako ih prihvatiš,  ako ne bježiš nego ih stisneš uza sebe, tada ova filozofija nosi dvostruk blagoslov. Prvo, shvatiš koliko su ti bili dragocjeni prijatelji koji su te do tada podrzavali. A kao drugo shvatiš koliko si jaki da ti zapravo podrška nikad i nije bila potrebana. Vise nema razočaranje, gorčine, samosažaljenja i izgovora jer uvidjaš da postoji nesto cudesno sto se otvara u onoj našoj "maloj snazi" tj očaju kad se osjecas potpuno nemocno. Tada ti se  otvaraju dubine i njene dvije dimenzije leta.. Ne samo da nebo otvara svoje skute i prima te na svoja krila, vec i bezdan razvaljuje svoje žvale ispod tebe - i ti vidiš da zapravo letiš, na nekim novim krilima slobode, bez straha. Jer ne samo Nebo već te i bezdan drži u letu.. Obeshrabruje tvoje suparnike. I ti pobjedjuješ.
Tek kad dodjes i upoznas svoje granice, na njima pocinjes da upoznajes Boga i Njegovu bezgranicnu moc.
Sve ono sto ti je uzeto, je bilo samo teret koji te vuklo na dno, držalo za tlo. Sve sto si izgubio je zapravo bila tvoja priprema za let. Jedino sto covjek istinski posjeduje su njegovi izazovi, nevolje i stradanje. To je jedino “imanje” koje mu niko neće oteti. Ali bezumnici neće filozofiju dna, filozofiju krsta, ne žele ove.dubine i njegovo “bogatstvo” da prihvate. Oni odbacuju taj svoj krst, počinju sa se grčevito bore sa virovima i maticama života, gube se, dave i ginu.. Oni trajno ostaju u stvarnoj bijedi i siromaštvu, vezani za ovu zemlju koja nestaje, lutajući po njenim pustarama beznadežno, za fatamorganma ovoga svijeta, za nečim “ljepšim” što nikad nije bilo, niti će moći steći, odnosno održati.
A Isus na poziva u duboku vodu, kada se nogom odvajamo od tla i prepustamo vodi da nas vodi. Psalmi nas uče da najveća slava i najdublji duhovni uvidi i razumijevanje onog što se dešava u nama i oko nas, otpočninje uvjek sa beznadjem, dnom i jadanjem a završavaju vjerom, hvalom i slavom Bogu kom je sve moguće.
Čeličenje, odnosno kaljenje je proces u kom se neki topljivi materijal dovodi do tačke usijanja, pa se onda naglo hladi u vodi. Pa se onda sve to iznova i iznova ponavlja, materijal se pregrijeva, pa hladi, sve dok ne dobije potrebnu čvrstinu i sjaj. Postaje moćno oružje.
I od tada, zaista mi je bolje medju nevoljnima i žalosnima, nego da sam na prijemima u dvoru i najvećoj slavi i gozbi!!! Tu sam medju svojima. Na dnu.
Jer zna Gospod , kao i svaki moreplovac ili ribolovac, dvije stvari: Prvo, da je na dnu potpuno mirna i čista voda, na dnu je tiho, koju ne pokreću i zamućuju povrsinske struje i stihije, ne uzburkavaju i buče olujni vjetrovi sa sjevera, niti je pogadjaju plime i osjeke ovoga svijeta. I drugo, na dnu se hrane ali i love krupe ribe. Bog je zainteresovan za kapitalan ulov ne neke kedere koji se pracakaju po glibežu pličaka.
Zato onaj Očinski savjet sa početka.priče: Kada te virovi života dohvate i povuku na dno! Ne boj se i ne paniči. To te samo vodi na sigurno mjesto, na dno, jer je tamo čvrsti oslonac za one koji vjeruju! Tada možes da se odgurneš u duhovne visine..

Po motivu Mudre izreke "Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego gdje je gozba, jer je onde kraj svakog čovjeka, i ko je živ, slaže u srce svoje. Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje. Srce je mudrih ljudi u kući gdje je žalost, a srce bezumnih u kući gdje veselje."