среда, 17. август 2016.

ŽIVI, NE PRETPOSTAVLJAJ

Život je čudesna i neponovljiva igra ljudske slobode izbora, bozje promisli i nenadnog slučaja.. Ko li će proniknuti u svoje srce, razumjeti sve štoosjeća, misli i želi, predvidjeti svoje reakcija i djela a kamo li razumjeti i spoznati sve ono što je na Božjem srcu i srcu ljudi koji ga okružuju ili što će sve donijeti stihije ovog materijalnog svijeta..

Pa ipak ljudski um se koči pred naletom neizvjesnosti, neizdrživo gori u paklu neznanja i nesigurnosti sopstvene egzistencije , a ako još i ne poznaje Boga u svojoj nevjeri grčevito se hvata za slamke i znakove, pokušava da pronikne zakonitosti svijeta, objasni šta mi se dešava i predvidi ono što dolazi i ono što mu se sprema..

I pored svega navedenog i uzaludnosti pokušaja da se predvidi budućnost (izuzimajući nadnaravne uvide i Bozju proročku objavu) ljudi i dalje "gledaju u pasulj", praveći razne planove i varijante zasnovane na pretpostavkama..

Što je najgore , te pretostavke se ne zasnivanu na njihovoj vjeri nego nažalost na nekim skromnim znanjima, strahovima i lošim iskustvima.. Pretpostavljaju da je nešto nemoguće zato što to nijesu vidjeli ili nikad uspjeli, pretpostavljaju šta drugi znaju ili misle, pretpostavljaju šta će biti ili neće biti.. Sve će samo neće živjeti ono što dubiko vjeruju u svome srcu.. Zašto? Zato što "pretpstavljuju" da neće uspijeti, da ih neće prihvatiti, voljeti i razumjeti itd itd..

Čudni smo mi ljudi, tako malo znamo i o sebi a kamo li o drugima pa ipak svoje ponašanje determinisemo raznoraznim pretpostavkama.

Najrasprostranjenije su one kad  pretpostavljamo da drugi znaju što mi mislimo i da im ne moramo reći što želimo. Još ako ne učine ono što mi pretpostavljamo da bi oni trebali znati da mi želimo i učiniti to za nas, osjećamo se poniženim i izdatim. A može li biti da upravo mi stvaramo pogrešnu pretpostavku da druga osoba zna šta stvarno želimo. .. Zato ne pretpostavljaju nego pitaj ako imas nesto na bliznjega svoga ili pokazi svoja osjecanja i ljubav, reci nedvosmisleno ono sto mislis , tom ali lazi sebe i ne pretpostavljaj da drugi trebaju znati tboje zelje i misli. U ljubavi i zivotu nista se ne podrazumijeva..

Čitava drama i jednu spirala ludila pretpostavki nastaje kada na toj pretpostavci stvaramo i druge pretpostavke: da svi vide život onako kako ga mi vidimo, osjećaju onako kako mi osjećamo , znaju ono što je nama jasno i žele isto što mi želimo. Uzimamo sebe kao mjerilo vrijednosti, kao centar oko kojeg se okreće ovaj svijet i počinjemo živjeti jedan pretpostavljeni a ne stvarni život. I sve bi to negdje bilo okej, da nas realnost debelo ne demantuje.. Da je život daleko iznad svakog našeg poimanja, da se uvjek desi ono što ne možemo ni pretpostaviti.. Moramo sebi ponavljati jedan da ono što možemo zamisliti to se sigurno neće desiti a da ono što nam je nezamislivo, e upravo će se to desiti..
To će nas tjerati na opreznost ali neće nam oduzeti akciju. Ona koga pokreće srce i razumjevanje toga ne koče pretpostavke i ne temelji život na očekivanjima od ljudi.. Takav ima samo očekivanja od sebe i od Boga. Razumio sam da su ova dva očekivanja obrnuto srazmjerna, da što manje očekujemo od ljudi (pretostavke) to ćemo više očekivati od Boga i davati više od sebe..
Pretpostavke su bježanje od stvarnosti, izlazak na obalu iz matice života. Jer mnogi ljudi su i dalje više zainteresovani da budu posmatrači "života" nego plivači koji se bore sa maticom i plivaju, sa glavom oznad vode, često uzvodno..
Na.obalama nema života ima samo puno analiziranje, briga i pretpstavki.. To je mrtvilo duše , to su baruštine koje ostaju kada vode tekućice promjene avoja korita i idu negdje tamo, nekim drugim ljudima, koji će živjeti život vjere, u duhu i istini, uprkos paklu nesigurnosti i očaju nerazumjevanja. Često kroz strijepnju i drhtaje ali širom otvorenog srca i duše, grabiće dalje i ići ka onom u šta vjeruju, što svjetli u njihovim srcima kao oni lučki svjetionici , poznati glas što doziva da nastave dalje i ne posustaju, uprkos maglama i talasima , ka svome domu, utočištu; ka svome ishodištu..
To je život koji prihvata druge ljude onakvim kakvi jesu, koji ih ne odbacuje, analizira, klasificira, osudjuje i ukalupljuje u naša očekivnanja i pretpostavke. Taj životni stil je stil koji gleda na Boga kao centar univerzuma, u kome je sve neponovljivo, unikatno i jedinstveno i u kome nema mjesta za naše egocentrične pretpostavke, stereote i očekivanja.. To je dinamični život i avantura duha a ne kristalizirana stvarnost nasih razmišljanja i fiksacija.. Taj život ne traži sigurnost i oslonce u elementima ovoga svijeta u svakodnevnim rutinama i ritualima koji mu djeluju poznati i sugurni , pa ne želi niti priznaje da postoji nešta izvan toga.. Jer život je stvarnost sad i ovdje a ne pretpostavka.
"Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svim putevima svojim imaj ga na umu i On će upravljati staze Tvoje.” (Priče 4:5,6)