Пређи на главни садржај

PUT MUSKARCA PREMA ZENI

Mnogo se piše i zna o ljubavi, ali ipak i dalje ostaje tajna - kako ona da se ostvari u nasim zivotima, kako da se nadje ta srodna duša i da se desi susret, muškarca i žene.. Veliki car Solomon, od Boga nagrađen nevjerovatnom mudrošću koji je znao odgovore na sva pitanja, priznao je svom narodu da četiri stvari ipak nije mogao da razumije: "Put zmije po kamenu, put broda po moru, put orla na nebu i put muškarca prema ženi."
Postoje znaci te nevidjive putanje po kamenu, po moru i nebu koje izmiču i najpažljivijim posmatračima.. Neki putevi promisli, slobode i slucaja koji izmicu nasem oku i razumu ali ne i cistom srcu koje ga moze naslutiti i osjetiti... Tajnim stazama ljubavi mnogi pokusavaju da hodaju.. Ali samo neki nalaze srodnu dušu a mnogi nikad... Zasto?
Teško je to reći. Znam samo da dva su velika neprijatelja ljubavi na tom putu- strah i laz... Strah pomucuje razum i zaslepljuje tragaoca a laž ga gura u ništavilo i bezličnost... Tako da se u sveopstem vakumu i tami ovoga svijeta te dvije duse zbog lazi ili straha ne mogu osjetiti i spaziti ocima srca. Mimoilaze se.. Jer navukli su koprenu moci, pohlepe i strasti, koja ih saobrazava sa ovim svijetom i oni zauvjek ostaju sakriveni i izgubljeni u sumama istih silueta. Duse koje tragaju, zbog straha i lazi, lutaju, posrcu, gube se i nestaju.. Ostaju same..
Samo se heroji mogu vidjeti u sveopstojoj tami, mogu osjetiti na veliku daljinu sklonište i ognjište one druge duše... Taj plamen grije kao one logorske vatre nomada koji cekaju zoru da bi krenuli dalje, svijetle kao baklje velike noćne hajke za otetom zdrebicom.. Da bi osvjetlili staze u noći..
A taj put je kao neka gravitaciona slia duse, one zvjezdane niti koje drze kosmos na okupu.. To je onaj zov bezdam sto drugi bezdan doziva.. Ona cista glad i neutaziva zedj koja se samo jednim moze utoliti iza time traga do očaja i nazad.
Sve u ljubavi je spolja nemoguce, neukrotivo i neosvojivo, ali ne za jednog, onog koji je spreman platitu cijenu, podnijeti sramotu, pokazati sve svoje rane i zivjeti za nju , pa i umrijeti....
Ove staze se otkrivaju samo korak po korak, i to hrabrim ratnicima svjetla..Koji se bore odvazno i hrabro.. U duhu i istini..Kojima je srce kao buktinja ali usne slatke kao med, pogled bistar kao planinski potok i jezik ostar kao dvosjekli mac.. Onima koji smiju pogledati neprijatelju u lice, iskreze strahu u sebi i obmani oko sebe .. Njima se dižu magle i otvaraju putevi u šumi stranputica.. Jer samo pred znancem ili žestokim osvajačem dižu se kapije ili padaju zidine .. Dok oni koji žele da budu kao neki drugi i koji sakrivaju svoje pravo lice zauvjek ostaju stranci, a oni nesigurni i slabi , sa mačem u koricama, ostaju izvan zidina nepovjerenje i ravnodusnosti..
Pa ipak , staze muskarca prema zeni, sa sve druge, ostaju kao tragovi u pjesku, do prvog vjetra, gube se i nestaju.. Da tajna ostane tajna, sakrivena i zakljucana za svakog osim za sljedeceg pravog muskarca koji traga za svojom zenom!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski