Пређи на главни садржај

PNEUMA-MNISTARSTVO UTJEHE I OHRABENJA

Da imam vlast uveo bih jedno Ministarstvo utjehe i ohrabrenja, koje bi imalo samo jednu misiju - da ide od pravednika do pravednika i da im govori jasno i glasno da nema krivice na njima; da ne ubijaju sebe u pojam što su pored svih svojih napora pretrpjeli poraz; da ne krive sebe što su odbačeni zbog istine koju se rekli; da ne analiziraju svoje slabosti jer su ostavljeni kada su najviše sebe davali; da ne očajavaju kad gori od njih napreduju i ohole se; da ne gube nadu kada ne nailaze na prihvatanje i pravdu, kad ne dobijaju ono sto im legalno pripada, nego im se grubo otima...
Da uveo bih takvo jedno tijelo i osposobio i poslao tim "spasilaca nade", jer nažalost neki sveštenici i hrišćani ne rade taj "posao", zbog.koga postoje.. A šta je misija crkve ako ne širemje jevandjelja (radosne vijesti) , da ima nade za sve nas, da ima plate za pravednika, da Bog vidi sve i da zlo neče trajati dovijeka, da svemu je odredjena granica!..
Ali ne mi, u svojem navodnom znanju svetih knjiga, ubjedjujemo sebe da je sa nama sve u redu dok "promućurno" trazimo trun u oku brata svojega, hvatamo ga na cake, sa prezirom gledamo na ništega i nemoćna koji propada na drustvenim ljestvicama i siromaši, a tražimo društvo i naklonost onih moćnih i uspješnih, njihovo prihvatanje i laskanja, slusajuci njihove "dobronamjerne savjete" o politicki korektnom govoru i sl... Nudeci jeftinu milost bezboznicima u zamjenu za ocuvanje politickih i nacionalnih interesa.
Na neki način saučestvujemo u odbacivanju i prezrenju svega onoga što je ovaj naopaki svijet odbacio i prezreo, proglasio neuootrebljivim i bezvrijednim..
Ne znam kako ali crkva je stala na stranu bogatih i moćnih elita, legitimisala ovaj izobličeni sistem vrijednosti koji odbacuje sve sto mu neposredno ne koristi i ne obezbjedjuje usojeh i slavu. Stala na stranu Sistema koji je ono nekulturno, vulgarno, manipulatorsko, sebično proglasio za prihvatljivu realnost a obmanu za vrhunsku vjestinu pregovaranja i javnog djelovanna i pocela.da.se stidi onih "koji se nijesu snasli" , koji ne napreduju na ljestvicama hijererhija moći i drustvenih priznanja.. A zar ne znaju , zar su zaboravili, da je Bog davno izabrao drugu stranu stranu, da im je postao suparnik i sa je upravo uzeo "ono odbaceno, neznaveno i nemocno" da na njima pokaze svoju silu i slavu, kako bi posramio one "mudre i mocne" i sad i za svu vjecnost, a u krajnjem da bi svakom omogucio da dodje svijesti i do pokajanja..
Ali ne i mi, upali smo duboko u jednu laz, da prezrivo sazaljevamo one koje Sistem odbacuje i kaznjava.. Svi deklarativno prigovaraju na moralnu dekadenciju i nakaradni sistem vrijednosti pa.ipak i dalje gledamo nekako otuzno, kritikujemo poraze, srameci se "stradalnika", onih koji gube bitke sa mocnicima ovoga svijeta i držimo se po strani odricuci se kao Petar Isusa, da ga ne poznaje... Ali mi idemo toliko nismo da cak objasnjavamo neuspjehe pravednika i trazimo odredjenu krivicu u "nemudrosti" njihove pravedne bitke i njihovih rijeci.. O kako je to bijedno da bjednije ne moze biti.. O crkvo Bozja, na sta si spala..
Zato nam treba jedno novo Ministarstvo nade koje ce sici u katakombe hriscanstva posljednjeg vremena, jer u katakombama je mastalo u katakombe ce se vratiti.. Sići na samo dno drustvenih ljestvica i reći ovoj posljednjoj generaciji Odbačenih, i to perfidno i podmuklo odbacenih i od Sistema i od Crkve - nema krivice na vama, lazu vas, radujte se jer velika ja vaša plata na nebesima.. Ti sluzbenici nade će ih zagrliti u jednom novom prihvatanju i reći im glasno - ostanite takvi, baš takvi, predivni ste i dragocjeni, na vama nema nikakvog nedostatka i mrštine, vi ste savršeni, kao što je Otac vaš na nebesima. Iizdržite još malo , samo malo, jer Osvetnik vas dolazi, na bijelom konju, plata Njegova ide sa Njim.. Vi ste so ove zemlje, vi ste ono malo pravednika koje su zadržavali sud nad Sodomom i Gomorom, zbog kojih se sad odlaže Njegov dolazak, ne bi se još neki izbavio..
Izadjite iz Sistema ovog svijeta, radujte se kad vas ovaj opaki Sistem odbacuje kao strano tijelo, kada vam govori da nijeste vrijedni, da ste ste nekvalifikovani, da za vas takve "naopaje" nema.mjesta inema posla i da nijesti dobrodošli, da ste slabi i bezvrijedni..
Rekoa bih im: Ministarstvo utjehe i ohrabrenja vam zvanično saopštava da čak izadjete u trku iz tog Sistema, da ne bi vas stigao Sud koji uzurbano dolazi da prozdre i unisti tu Bludnicu koja se opija sa carevima i moćnicima ovoga svijeta.. I još ti kaže, da se ne bojiš, nećeš umrijeti, nećeš nestati jer Gospod je Gospod srebra i zlata, svih resursa na nebu i na zemlji, da je kadar pobrinutizasvoje i pokazati tajne izvore koji su pripremlji još od postanka svijeta za tebe i mene, za baš ovo vrijeme i za ovaj čas.. Maranata!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski