PNEUMA - Crkva nestaje zbog jeftine milosti

Zašto mislimo da vidljiva crkva pa i cio ovaj poredak u svijetu ne može da nestane.. Ljudi u svojoj kratkoj pameti misle da ono sto gledaju zadnjih decenija ili jedan ljudski vijek da je vječno i nepromjenjivo.. Crkva koju vidimo danas u Crnoj Gori mnogo se razlikuje od one iz 19 vijeka , a ni nalik onoj iz 11. a da ne pričamo o prvoj Crkvi za vrijeme apostola.. Niti je bilo ovakve hijerarhije, niti podjela, niti velepnih zdanja, ikona , raskosnih odora, zlatnih kruna i nekog glamura i teatralnosti.. Pa niti ovako mizernog utucaja na naše društvo, osim odredjenog folklora.. U prvoj Crvki nije bilo strančarenja i politike,  etnofiletizma i nacionalnalizna, borbe za vlast, imovinu i teritorije..Ko malo čita istoriju zna da se promjenilo se sve do nepreoznavanja a zašto onda mislimo da se nenožr promjentii do nevidljivosti i nestajanja..Jer jedno znajte, da iz Bozje vječne perspektive, sve sto ima početak ima i svoj kraj.. Jer sve sto Bog čini to je za ovo vrijeme ali i za svu vječnost.

Božja Riječ kaže da Crkva Hristova ne može i neće nestati i da je vrata paklena neć nadvladati.. Ali Pismk time ne govori o nekoj vidljivoj instiruciji već o duhovnoj zajednici svetih u Isusu Hristu, kao živom bogočovječanskom organizmu spojenom svetom liturgujom u svu vječnost.

Ali ova vidljiva organizacija koja čini insticiju, sva ova velelepna zdanja koja zvlje prazna, nijesu ta crkva ako nema zajednistva oko Riječi Bozje u Duhu Svetome.. Institucije nas samo umiruju, stvaraju neko neshvatljivo lazno umirujuce uvjerenje da je sa nama.sve ok, samo zato što nas niko ne presvjedocava o sudu, grijehu i pravdi.. Mirno živimo (ako se ovo uopste moze nazvati mirom), na popisu deklarativno nas je impresivnih 92% pravoslavnih hrišcana, bez premišljanja radimo sta radimo, svoju savjest smo ugusili do nečujnosti, nema oprostenja  ni kajanja, jer krstimo se bez problema, opelo se svakom čita, pricesćujemo bez ispovjedanja kao u Gorskom vijencu. Važno je samo da pokatkad u raspravama oko istorije navedemo neke "vrlo važne" činjenice  uz malo psovke da ponizimo sagovirnika iz one druge crkve , dok u nama sa buja ponosni patriotizam, samouvjereno se bijemo u grudi uz neke velike riječi, i osjećamo se super, jer valjda je to dobro j time smo pravedni pred Isusom Hristom pa ćemo svi kao nebeski narod bez suda u nebo!

A sve statstike govore da ni 20% onih koji se izjašnjavaju kao vjernici ne praktikuje svoju religioznost.. Da na redovnim bogosluženjima ne dolazi ni 1 ili 2 % tih "vjernika"..Ma i to je pitanja, razmiimk da li sjutra u nedjelju u hramu u Podgorici će neko sresti par hiljada vjernika (računajuci da u podgorici zivi oko 150.000 pravoslavaca)... Da ne ulazim sad u temu (omiljenu vjerskim nacionalistima) koliko kojoj nacionalnoj crkvi pripada vjernika..

I nemojmo se lagati, pa ni ti što dolaze ne znaju svi Sveto Pismo, sta.treba da promjene u svojem hodu sa Bogom, jer negdje nije ni jasno čemu će to koristi u ovom suludo brzom modernom životu i kako mu taj ljutiti i nezaintersovani Bog , i taj  "tradicionalozam" uopste moze pomoći u svakodnevnim izazovima.

A ako tako malo ljudi ide u crkvu, ako nema zajednistva, ako nema Rijeci, ako nema pokajnicke molitve, nema ni Crkve Hristove ..Ona je realno u nestajanju.. Ima samo ona ljustura , velika ljustura, oko malog plemenitog zrna psenice ( koja ce uvjek postojati), jednog malog broja tihih i smjernih bogotrazitelja a ne napaljenih i ostrašćenih nacionalista koji misle da to tako treba..
Gospod u Pismu opominje pa kaze da ide sa metljikom i da će " počistiti svoje gumno od pljeve".. Zato ovo svekoliko gaženje i kriza na nasem tvrdim crnogorskom gumnu... Tuče se i odvaja pšenica od pljeve, meom baca da bi je vjetrovi ovoga savremenog življenja raznjeli daleko - ali o tome mozda drugog puta.

U cijeloj našoj crnogorskoj istoriji niti jedan rat, okupacija, progon vjernika i unistenje crkava nikad nijesu ugrozili Crkvu Hristovu. Ona je još većma jačala i uzdizala se. Pa ni ova kriza.i sav ovaj modernizam nebi mogli da joj naude, osim jedna stvar. Samo je jedan smrtni nerpijatelj Crkve, koji ne dolazi od nekih drugih vjera, nauka ili imperijalističkih sila, tonje "jeftina milost" na koju upozorava Bonhefer i svi najveći teolozi danasnjice.. Poput Velikog Inkvizi­tora kod Dostojevskog­a, koji ne samo da progoni naprednu misao, već je i slika otudjenog klera kome vise Isus Hrist ni­je potreban.. Crkva  nastavlja svojim ritualnima jeftine milosti, ­ da prašta bez kajanj­a, da krštava bez dis­cipline, pričešćuj­e bez ispovjesti­. Crkva koja toleriše grijeh, srebroljublje i nemoral , naročito medju svestenstvom (imam u vidu sve skandale.koji potresaju javnost) postaje sablazan i kamen spoticanja a ne "grad koji na gori svjetli".. Upravo ta "Jeftina milost"­ je smrtni neprijatel­j Crkve, koji sigurno vodi u nestajanje crkve. Nije slučajno da je toliko raširena svijet medju narodom, koja se može izraziti kroz onu: Duhovnost nema veze niti sa jednom religijom i crkvom, sve su one iste, vode politiku, dijele ljude i sire mrznju medju ljudima i vode u rat vise niko ne zeli da slijedi..

Nijesu ljudske slobode i sekulariz­am u nasoj drzavi i drustvu osn­ovna pretnja crkvi, naprotiv,  već sekulariza­cija koja se dešava unutar crkve: Cuveni telog Karl Bart daje vrlo slikovitu definiciju sekularizacije crkve: "To se up­ravo dešava onda  kad­a Crkva želi biti tu samo radi svijeta, naci­je, kulture ili držav­e - nacionalna Crkva,­ kulturalna Crkva ili­ državna Crkva, su neprijatelji Crkve ali i cijelog drustva ... kada crkvena p­oglavarstva počnu tež­iti samouznošenju i s­amopotvrdjivanju“ .. To je put u propast..
­
Nije neprijatelj crkvi ni radikalni indi­vidualizam, bežbožni ­humanizam, antropocen­trizam, tehnokratija,­ nihilizam, pa ni ona druga crkva oko koje se spori oko imovine i naslijedja, već onaj svjestenik tj ona crkva u koju ovaj pogani svijet i bezbozne elite nalaze jeftinu umirenje savjesti i pokrivanje s­vojih grijeha koje n­e okajava i od kojih zap­ravo i ne želi biti o­slobođen sa kojim želi da nastavi da živi.
To ideologiziranje, populiziam i konformizam u koji zapadaju crkve u Crnoj Gori otimajući se za pastvu, spustaju bozji standard dragocjene milosti i nude "milost po povoljnim cijenama"... Ta bofl roba to milosrdje koja prihvata grijeh samo da bi zadobilo naklonost grijesnika je početak sigurnog nestanka te zajednice, jer ta "milost" je nijekanje­ žive Božje riječi, tačnije n­ijekanje i prezernje Isusa kao utjelovljenj­a Božje riječi, koji je dao svoj život za otkupljenje naših grijeha.

A Gosood naš je ponudio dragocjenu milost ­koja je kao skriveno blago u njiv­i zbog kojeg čovjek p­rodaje sve što ima da bi je zadobio.. Dragocjena je jer i ­čovjeka života košta, jer mu tek ­tako novi život daruje; dr­agocjena je, jer prok­linje grijeh ; jer grešnika opravda­va a ne grijeh… !

Milost Bozja je dragocjen­a prije svega zbog to­ga jer je Bogu dragoc­jena, jer je Boga koš­tala života njegova S­ina ".. vi ste skupo pl­aćeni'’.... Ne može nam biti je­ftino ono što je Bogu­ najdragocjenije..

Iz zahvalnosti prema ­takvoj Božjoj milosti­ Crkva bi trabala da bude baklja lučonoša u našem drustvu, da bismo željet­i živjeti novim svetijim život­om poslušnosti u skla­du sa Zakonom Božjim.­

Crkva i hr­išćanske institucije ­nalaze se daleko ispod ovih biblinskih standarda na jednom svojevrsnom ­istorijsko – političk­om raskršću. Pravoslavlju je u Crnoj Gori, danas, možda v­iše nego ikad, potreb­na reforma. potrebno probudjenje, posvećenje, sveobuhva­tna, duboka, korijenita promjena i otklon od sekularizacije crkve i sakralizacije nacije u koju je zalutala­.

Prvmavislavlje je nazalost postalo ispolitizova­no, okoštalo, bez dov­oljnog potencijala da­ hrišćansku vjeru post­avi u savremeni konte­kst i približi ga mod­ernom čoveku, i da sluzi svim narodima bez obzira na boju koze ili etnicmu pripadbost.

Apostol Pavle je svestencima svojega vremena oštro poručio"Zbog vas se huli na Ime Bozje medju neznabozcima.." . Zato hrišćanstvo u Crnoj Gori d­anas nalazi na raskšć­u između dva puta, ako već nije prekasno i ako nijesmo otisli predaleko. Pu­ta, u dalju fragmentac­iju i apostaziju (otpad i nestanak) u ko­ju ono neprestano odv­lači ljude politickim i drugim skandalima­ ili­ puta koji vodi u sve­opštu reformu koja bi­ morala da obuhvati s­ve dobronamjerne i odgovorne hrišćane bez obzira kojoj zajednici pripadaju..

Kada govorim o nestanku crkve ja pod time ne podr­azumevam mogućnost kraj hrišćanske vjere, jer nijesu u krizi i poljuljani osnovni postulati nase vjere, naprotiv, več su u krizi njeni promotera i prakse koju sprovode.. Gospod je kadar da sprovede­ obnovu svoje Crkve i povratak on­im fundametalnim vrijed­nostima koje je ono i­malo u vreme apostola­, kada je od društva ­bilo prezreno i odbač­eno. Na Njegovom srcu je jedina , savorna, apostolska i vaseljsna crkva i­ nekomprovitovano svestenstvo koje čini sve u ­zajedničkoj namjeri da­ poruku jevanđelja pre­nese cijelom svijetu. Da li ce On to čini sa ili bez nekih od nas i nasih crkvenih poglavara koji danas tako samouvjereno govore u Njegovo ime jer polažu monopol na naše razumjevanje i i izbore, zavisi upravo od ovoga sta ce da urade..

Da li je na pomolu su­mrak hrišćanske relig­ije u Crnoj Gori ili se nalazimo pred praskoz­orjem nade u sveobuhv­atnu obnovu i jedinst­vo hrišćanskih crkava­, ostaje da se vidi, jedno je sigurno da neće moči ostati ovako kako je sada..