уторак, 16. август 2016.

MAGIČNA VADJEVINA

Svima nama treba avantura, treba neka pustilovina u dvoje, nesto što će nas odvesti u jedan svijet iracionalnog, u svijet u kome su čuda moguća u kojem nam je sreća naklonjena... To su trenuci, bljesci vječnosti u uvom našem vremenu u svakodnevici koja umorno ali tvrdo gazi sa svim svojim ograničenjima i nemogučnostima.. Kao neki katapulti koji te teleportuju iz ovog u neki drugi svijet i neko drugo vrijeme..
Sjećam se toga subotnjeg jutra kako sam bi slomljen i razvaljen iznutra. Stajao nemoćan pred preblomem koji je parao sav moj svijet kao stari dobri dzemper prošlih vremena. Sve se nazad vraćalo u klupko, iz koga je nastalo, iz koga je trudno i dugotrajno pleten za hladne dane koji su trebali doći. Ali sada , to nije više bilo isto klupko, već iskrzano, izlijedjelo i zamršeno kao moje misli, toga subotnjeg jutra kada sam ušao na vrata moje majke. A na vratima dočekao nasmijano i vedro lice njenog najmladjeg unuka, a moga šestogodišnjeg bratanca Vida.. I kao da se nnegovim zagrljajem neko malo svjetlo upalilo u meni. Valjda mu po imenu dodje.
I dok sam se teškom mukom koncentrisao od svih tih misli, od brige koja je tištala u mom srcu, smješio sam se , uz napor, ali istrajao u razgovoru i igri sa Vidovim igračkama..
I onda smo krenuli u jednu našu malu avanturu, da nastavljajući druženje kupimo neke kolače, a i da usput uzmemo neki dio pribora za pecanje koje je vazda bilo moje sigurna destinacija u sličnim danima, magična "vadjevina" (kao što je znao reći jedan moj prijatelj) od tih teških i zamršenih misli.. Kao da onaj koji zna da odmrsi najlone i udice , znaće i da pronadje čvorove i krajeve svojih tjeskoba..
I već sam u sebi se kajao, jer nijesam imao dovoljno para da i za njega kupim nešto neku igračkicu, kad već idemo na buvlju pijacu...
I onda smo došli , sad se više i ne sjećam kako, pred jednim aparatom sa igračkama , onom viljuškom sa kojom za novčić imaš mogućnost da dobiješ igračku, tačnije jedan pokušaj vadjenja.
.
I tad Vid potrča pun radosti i neke čak sigurnosti na aparat se pribi: "Striko, striko, izvadi mi ovog gusara , molim te molim te. Ovog žutog gusara." .. I ja se smijem, a grizem jezik sebi, da ne ubijem tu neku vjeru svojim pričama o nemogućnosti da se tako lako dobije igračka.. I pristajem, imam taman nešto sitnine.. Pridjem aparatu, i sve mu objašnjavam kako se ubacuje nivac, kako ima ona ručica za navodjenje viljuske i ono crveno dugme za spuštanje.. Izvaditi lutku mozda i ima šanse poslije mnogo pokušaja i vježbavanja, ali baš izvaditi neku odredjenu lutku , e za to je potrebno malo čudo..
I ja još sve nekako lijevom rukom radim, uvjeren da je važno to naše druženje i igra, nonšalantno je vozim pravo pa desno prema tom žutom psiću sa gusarskom maramom i prevojem preko jednog oka.. Kad već mi je isteklo vrijeme i ona se viljuška poče spuštati, kad pred našim očima se špušta baš na malog gusara i već počinje vriska.. Viljuska je upravo uhvatila Vidov izbor.. I podiže se , vozi aparat prema onoj izlaznoj rupi., dok se igračka jedva pridržava na onim kracima, ja i Vid skačemo .. iii otkačinje se baš pred rupu.. na ivicu se klacka .. i čitav jedan trenutak sve to traje, kao neki mali čudesni film pred našim očima... I zadnjim zamahom pod inercijom, ulazi u rupu.. Vid vadi gusarčića i vrišti on, a vrištim i ja.. Naočigled svih onih prisutnih ljudi okolo, koji su nas vjerovatno gledali u čudu.. Što nam je? Zar je sve to vrijedno tolike radost?. Vid je dobio lutku koju je ppželio, a ja dobio magičnu "vadjevinu"...
I dok smo vraćali sa plijenom, gurakali smo se, smijali kako sam sa posljednjim novčićima dobio predivan dar, dar sa neba.. Za mog Vida, za mog voljenog sinovca, koji mi je donio svjetlost i razagnao sve moje tame koje su se nadvile toga dana.. To malo čudo, nesvjesno mi je govorilo, da su besmislene moje brige, da čuda nijesu završena, da se dešavaju baš kada se prestanemo nadati...
Baš su mi prekjuče sestre od ujaka koje su se vratle od brata Vuka, pričale kako ih je Vid poveo u svoju sobu i pokazao im svoje omiljene igračke i naravno, pokazao malog gusara od koga se ne odvaja i ispričao cijelu ovu dogodovštinu..
Pomislih danas kako je život ipak čaroban, kako su samo ovo trenuci vrijedni sjećanja . Kada smo išli tih 1385 koraka , smijali se bezbrižno, kada sve ostalo crnilo nekako briše , svi zvuci nestaju, ljudi koji te gledaju u čudu ili rugaju , nevidljivi i beznačajni.. Samo si ti i on , tvoj drugar i saputnik, tu , gledate jedan drugoga, smijete se, kreveljite, prepričavate dogadjaj gledajuči svoje nezasluženo čudo u rukama.. I shvatate da ste upravo doživjeli svoju "magičnu vadjevinu"..
P.S. E da, moj dzemper se nije rasparao. Sve se kasnije pokazalo kao obmana što me je razdiralo toga subotnjeg jutra.. O tome vam pričam.