MAGIČNA VADJEVINA
Treba mi neka avantura, treba neka pustolovina u dvoje, nešto što će me odvesti u jedan svijet iracionalnog, u svijet u kome su čuda moguća, u kojem nam je sreća naklonjena. Trebaju mi trenuci, bljesci vječnosti u ovom našem vremenu, u svakodnevici koja umorno ali tvrdo gazi sa svim svojim ograničenjima i nemogućnostima. Kao neki katapulti koji te teleportuju iz ovog u neki drugi svijet i neko drugo vrijeme.
I onda me sjećanje odvede do onog subotnjeg jutra kako sam bio slomljen i razvaljen iznutra, stajao nemoćan pred problemom koji je parao sav moj svijet kao stari dobri džemper prošlih vremena. Sve se nazad vraćalo u klupko iz koga je nastalo, iz koga je trudno i dugotrajno pleten za hladne dane koji su trebali doći. Ali sada, to nije više bilo isto klupko, već iskrzano, izblijeđelo i zamršeno kao moje misli toga subotnjeg jutra kada sam ušao na vrata moje majke. A na vratima me dočekalo nasmijano i vedro lice njenog najmlađeg unuka, a moga šestogodišnjeg bratanca Vida. I kao da se njegovim zagrljajem neko malo svjetlo upalilo u meni. Valjda mu po imenu dođe.
I dok sam se teškom mukom koncentrisao od svih tih misli, od brige koja je tištala u mom srcu, smješio sam se, uz napor, ali istrajao u razgovoru i igri sa Vidovim igračkama.
I onda smo krenuli u jednu našu malu avanturu, da nastavljajući druženje kupimo neke kolače, a i da usput uzmemo neki dio pribora za pecanje koje je vazda bilo moja sigurna destinacija u sličnim danima, magična "vađevina" (kao što je znao reći jedan moj prijatelj) od tih teških i zamršenih misli. Kao da onaj koji zna da odmrsi najlone i udice, zna i da pronađe čvorove i krajeve svojih tjeskoba.
I već sam se u sebi kajao, jer nijesam imao dovoljno para da kada već idemo na buvlju pijacu i za njega kupim nešto, neku igračkicu.
I onda smo došli, sad se više i ne sjećam kako, pred jedan aparat sa igračkama, onom viljuškom sa kojom za novčić imaš mogućnost da dobiješ igračku, tačnije jedan pokušaj vađenja.
I tada Vid, pun radosti i neke čak sigurnosti, potrča i pribi se na aparat: "Striko, striko, izvadi mi ovog gusara, molim te molim te. Ovog žutog gusara". I ja se smijem, a grizem jezik sebi, da ne ubijem tu neku vjeru svojim pričama o nemogućnosti da se tako lako dobije igračka. I pristajem, imam taman nešto sitnine. Priđem aparatu i objašnjavam mu kako se ubacuje novac, kako ima ona ručica za navođenje viljuške i ono crveno dugme za spuštanje. Izvaditi lutku možda i ima šanse poslije mnogo pokušaja i vježbanja, ali baš izvaditi neku određenu lutku, e za to je potrebno malo čudo.
I sve još nekako lijevom rukom radim, uvjeren da je važno to naše druženje i igra, nonšalantno je vozim pravo pa desno prema tom žutom psiću sa gusarskom maramom i prevojem preko jednog oka, a ono već mi je vrijeme isteklo i ona se viljuška poče spuštati baš na malog gusara i počinje vriska. Viljuška je upravo uhvatila Vidov izbor. I podiže se, kreće prema onoj izlaznoj rupi, dok se igračka jedva pridržava na onim kracima. Ja i Vid skačemo. I otkači se baš pred rupu, klacka se na ivici i čitav jedan trenutak sve to traje, kao neki mali čudesni film pred našim očima. I zadnjim zamahom, pod inercijom, ulazi u rupu. Vid vadi gusarčića i vrišti, a vrištim i ja, naočigled svih onih prisutnih ljudi okolo, koji su nas vjerovatno gledali u čudu. Što nam je? Zar je sve to vrijedno tolike radosti? Vid je dobio lutku koju je poželio, a ja dobio magičnu "vađevinu".
I dok smo se vraćali sa plijenom, gurkali smo se, smijali kako sam sa posljednjim novčićima dobio predivan dar, dar sa neba. Za mog Vida, za mog voljenog sinovca, koji mi je donio svjetlost i razagnao sve moje tame koje su se nadvile toga dana. To malo čudo, nesvjesno mi je govorilo da su besmislene moje brige, da čuda nijesu završena, da se dešavaju baš kada se prestanemo nadati.
Baš su mi skoro sestre pričale kako ih je Vid poveo u svoju sobu i pokazao im svoje omiljene igračke i naravno pokazao malog gusara od koga se ne odvaja i ispričao cijelu ovu dogodovštinu.
Pomislih danas kako je život ipak čaroban, kako su samo ovo trenuci vrijedni sjećanja. Kada smo išli tih 1385 koraka, smijali se bezbrižno, kada se sve ostalo crnilo nekako briše, svi zvuci nestaju, ljudi koji te gledaju u čudu ili rugaju, nevidljivi i beznačajni. Samo si ti i on, tvoj drugar i saputnik, tu, gledate jedan drugoga, smijete se, kreveljite, prepričavate događaj gledajući svoje nezasluženo čudo u rukama. I shvatate da ste upravo doživjeli svoju "magičnu vađevinu".
I onda me sjećanje odvede do onog subotnjeg jutra kako sam bio slomljen i razvaljen iznutra, stajao nemoćan pred problemom koji je parao sav moj svijet kao stari dobri džemper prošlih vremena. Sve se nazad vraćalo u klupko iz koga je nastalo, iz koga je trudno i dugotrajno pleten za hladne dane koji su trebali doći. Ali sada, to nije više bilo isto klupko, već iskrzano, izblijeđelo i zamršeno kao moje misli toga subotnjeg jutra kada sam ušao na vrata moje majke. A na vratima me dočekalo nasmijano i vedro lice njenog najmlađeg unuka, a moga šestogodišnjeg bratanca Vida. I kao da se njegovim zagrljajem neko malo svjetlo upalilo u meni. Valjda mu po imenu dođe.
I dok sam se teškom mukom koncentrisao od svih tih misli, od brige koja je tištala u mom srcu, smješio sam se, uz napor, ali istrajao u razgovoru i igri sa Vidovim igračkama.
I onda smo krenuli u jednu našu malu avanturu, da nastavljajući druženje kupimo neke kolače, a i da usput uzmemo neki dio pribora za pecanje koje je vazda bilo moja sigurna destinacija u sličnim danima, magična "vađevina" (kao što je znao reći jedan moj prijatelj) od tih teških i zamršenih misli. Kao da onaj koji zna da odmrsi najlone i udice, zna i da pronađe čvorove i krajeve svojih tjeskoba.
I već sam se u sebi kajao, jer nijesam imao dovoljno para da kada već idemo na buvlju pijacu i za njega kupim nešto, neku igračkicu.
I onda smo došli, sad se više i ne sjećam kako, pred jedan aparat sa igračkama, onom viljuškom sa kojom za novčić imaš mogućnost da dobiješ igračku, tačnije jedan pokušaj vađenja.
I tada Vid, pun radosti i neke čak sigurnosti, potrča i pribi se na aparat: "Striko, striko, izvadi mi ovog gusara, molim te molim te. Ovog žutog gusara". I ja se smijem, a grizem jezik sebi, da ne ubijem tu neku vjeru svojim pričama o nemogućnosti da se tako lako dobije igračka. I pristajem, imam taman nešto sitnine. Priđem aparatu i objašnjavam mu kako se ubacuje novac, kako ima ona ručica za navođenje viljuške i ono crveno dugme za spuštanje. Izvaditi lutku možda i ima šanse poslije mnogo pokušaja i vježbanja, ali baš izvaditi neku određenu lutku, e za to je potrebno malo čudo.
I sve još nekako lijevom rukom radim, uvjeren da je važno to naše druženje i igra, nonšalantno je vozim pravo pa desno prema tom žutom psiću sa gusarskom maramom i prevojem preko jednog oka, a ono već mi je vrijeme isteklo i ona se viljuška poče spuštati baš na malog gusara i počinje vriska. Viljuška je upravo uhvatila Vidov izbor. I podiže se, kreće prema onoj izlaznoj rupi, dok se igračka jedva pridržava na onim kracima. Ja i Vid skačemo. I otkači se baš pred rupu, klacka se na ivici i čitav jedan trenutak sve to traje, kao neki mali čudesni film pred našim očima. I zadnjim zamahom, pod inercijom, ulazi u rupu. Vid vadi gusarčića i vrišti, a vrištim i ja, naočigled svih onih prisutnih ljudi okolo, koji su nas vjerovatno gledali u čudu. Što nam je? Zar je sve to vrijedno tolike radosti? Vid je dobio lutku koju je poželio, a ja dobio magičnu "vađevinu".
I dok smo se vraćali sa plijenom, gurkali smo se, smijali kako sam sa posljednjim novčićima dobio predivan dar, dar sa neba. Za mog Vida, za mog voljenog sinovca, koji mi je donio svjetlost i razagnao sve moje tame koje su se nadvile toga dana. To malo čudo, nesvjesno mi je govorilo da su besmislene moje brige, da čuda nijesu završena, da se dešavaju baš kada se prestanemo nadati.
Baš su mi skoro sestre pričale kako ih je Vid poveo u svoju sobu i pokazao im svoje omiljene igračke i naravno pokazao malog gusara od koga se ne odvaja i ispričao cijelu ovu dogodovštinu.
Pomislih danas kako je život ipak čaroban, kako su samo ovo trenuci vrijedni sjećanja. Kada smo išli tih 1385 koraka, smijali se bezbrižno, kada se sve ostalo crnilo nekako briše, svi zvuci nestaju, ljudi koji te gledaju u čudu ili rugaju, nevidljivi i beznačajni. Samo si ti i on, tvoj drugar i saputnik, tu, gledate jedan drugoga, smijete se, kreveljite, prepričavate događaj gledajući svoje nezasluženo čudo u rukama. I shvatate da ste upravo doživjeli svoju "magičnu vađevinu".
Коментари
Постави коментар