Пређи на главни садржај

KADA TI JE STALO

U vezi prethodnog što sam pisao ima još jedno veliko zlo a to je da kada ljudi (većina) vide da ti je do njih ili nečeg u vezi njih stalo, počinje tvoj pakao, osjete neku moć nad tobom, zauzimaju nadmeni stav i iskušani su da te iskoriste i izmanipulišu...
Kada se sjetim moga života kada sam bio iskoristen, prevaren i izdan bilo je to upravo onda kada sam imao najplemenitija osjećanja, veliku želju i energiju, kada sam činio i natrpirodne napore, davao cijelog sebe bez kalkulacija.. Ali to ovima nije bilo dovoljno, nijesu to cijenili i vrednovali, vidjeli sansu za zadovolje svoj ego i neke svoje prohtjeve. Cesto sam se sa Bogom raspravljao: "Kad god krenem ka onom u sta silno vjerujem , sto je zaokupilo cijelo moje srce i dusu, na mene sve se okomi, ustaje sav pakao i ljudi, čini mi se. Svuda sam nailazio prezir i porugu, odbacivanje i protivljenje.. Zasto Boze? Zasto ako nekome pokazem da mi je stalo , on se utripuje i misli da je ko zna sta, oholo gleda sa visine koju sam mu ja svojim odnosom stvorio, pa se kao dosadju mojim izjavama ljubavi i paznjom, pokusava da koristi situaciju a sto je najbjednije, misli da me posjeduje, da može kontrolisati i nametati svoju volju i hirove..
Zasto ljudi kada vide da ti je stalo do posla, pokusavaju da te pretovare sa onim njihovim duznostima, spletkare i podmeću ti noge sve zato sto vide da ti je stalo.. Dok dvojica ili trojica vuku tim, oni ostali cekaju loptu u sesnaestercu i prave se vazni pogocima i sansama.koje si im ti svojim preglastvom i borbenoscu stvorio. Stvari idu samo dok ih ti guras i odnosi traju samo dok ti ulazes...
Jos ako to nesto imaju do čega ti je stalo, podizace cijenu, odlagace predaju, pokusati da jos sa necim uslove i ucjene , sve samo zbog toga sto vide zelju , cistu i neiskvarenu..
A kaze Mesa Selimovica, da je želja najljepse nesto na svijetu?
Za koga je najljepse? Možda za onoga koji je predmet zelje ili onaj koji je pregorio i izgorio u vatrama svojih zelja i strasti, pa u jeseni života nakon svih promasaja shvata je ta nova želja i strast dragocjenost koja se ne propusta.. Ali ne i mladost i nevinost zivota, ona je prevarna i puna želja, pustih zelja, nerealnih, neosvatrivih, bolnih i glupih...
Jer kada ti je stalo , nema niceg uzvisenijeg od tog, niti većeg prokletstva i pakla koji se pred tebe tada otvara.. Pakao i agonija boli, odbacenosti, uvreda, prezira, ponizenja, čekanja, prevara i laži, samo zato sto si onaj kome je stalo.. Kao u Vitlajemu na Mladence, kada se nešto veliko i spasonosno rodilo ustajao je sav pakao i krenule su sve vojske da unisti i ubijaju sve sto se rodilo sve sto je zeleno i cedno.... Sve ono sto je žudno zivota i ljubavi postaje predmetom najveće odmazde i zla..
Ne zavidim nikom kome je stalo do uspjeha, moci, vlasti, novca, provoda i slave. Drzi se dobro prijatelju.. Žao mi je te je, tebe koji krećes.bez mudrosti medju podlace, u rat bez oklopa i maca , go i bos na uzareno ugljevlje i trnje ovozemaskih pozuda i strasti.. Tuga me ne zat tobom kad vidim kako bezglavo srljas vodjen najoplemenitijom vatrom srca, kako ces izgoriti u ognnu svojih zelja , snova i strasti.. Kao nocni leptir na uzarenu lampu, krenuo si visoko lmda letis kao Ikar ka Suncu, pa istopljenih krila gines i padas na dno.. Tvoje je pozuda sva tvoja ljepota ali i sva tvoja propast i prokletstvo..
Sta ciniti? Pitas me, kako zivjeti i voljeti? Na jednom mjestu Bog reče"Trazite najprije carstvo nebesko (mir, radost , ljubav) a sve ostalo če vam se nadodati.. Umri sebi i svojim zeljama da bi ozivio"
Mucio sam se i ja dosta sa ovim tezama , borio se da nadjem smisao u ovim rijecima... Kako Gospode da zivim bez svojih zelja?.. Kad me.svako htjenje kostalo previse boli. Nijesam vise voljan da me i najmanji trn ubode.. Treba li da odustanem od svega do cega mi je stalo, da odustanem od zivota od svojim snova da bi prestalo sve ovo manipulisanje, povrede i zastrasivanja.. Sta ce biti samnom, hocu li sebe izgubiti..
I kad sam sam mogao cuti: Mrtav covjek ne osjeca bol, mrtav covjek ne osjeca uvredu i prezir.. Umri svemu tome do cega ti je bilo stalo a.izmicalo ti je kao fatamorgana da bi se nanovo rodio i zadobio nesto mnogo vrijednije... Da postanes novo stvorenje, novi covjek.."..
Zaista niko nije spreman do ocajnik da krene ovim putem. Ocaj je najbolji vodic kroz ovu dolinu zelja, htijenja, zudnje i strasti.. Ocaj te dovede do vrata, do mjesta gdje pukne jedna opna, spadne sa tebe ljustura i tu usred smrti desi se novo rodjenja.
Tek tada se mogu razumjeti one Selimoviceve rijeci.. Pocinjes da zelis bez ocekivanja, to te raduje a  e razkcaraca, pocijes da volis bez straha, bez kontrole, posesivnosti i grča. Pocnes da zaista zivis i djelas tako da ti je vazniji mir i spokoj od neke euforije i slave, vaznija radost i smijeh od neke ambicije i laktanja, vaznija ti je ljubav od ljubomore, strasti i egzaltacija..  Spreman si da cekas ono sto zelis smireno i vjerno, jer za bezglavo jurenje je bilo vremna. Oprez i postenje ti je ispred grabeza i koristi , pa ti se otvore neke nove dimenzije i unutrasnji svijet tako da ti sav ovaj spoljni svijet i sve sto ti on nudi izgubi vrijednost, čar i omamu..
I sto je onda najzalosnije sto vidis, da su svi oni do kojih ti je bilo stalo i sve ono sto do cega ti je bilo stalo, pocelo nekako sada da ti se nudi, cak uz neku frku jer vide da gube kontrole i.moc nad tvojom zrtvom, pocinju da vicu na tebe da te cimaju i vuku i da traze neke "lijepe stvari " iz prošlih dana.. Pocinje drmusanje onog mrtvog covjeka koji je davno umro za ovaj svijet. Kojeg su zapravo upravo oni u svom sebicluku i oholosti ranili i ubili.. Sad hoce da ga ozive i da ga vrate.. Ali toga vise nema, ne zato sto je to neka pravda, vec zato sto je to nesreca ovoga svijeta.. Sad je tu jedan drugi covjek, koji nije iz njihovog svijeta, koji nije napravljen od njihovog materijala, koji vise ne moze da hoda njihovim ulicama , da igra u njihovim filmovima.. Za njega vise nema u tome niti kakvog mirisa i ukusa, nista sto bi ga mamilo i sludjivalo, nema.ni krvi , ni vriska, ni stenjanja, ni zadovostvava .. Nema vise bola ni patnje, samo neki tupi udarci na mjesto obamrlo od anastezije duha. Taj novi stvor  je presao crtu, otisao na drugu stranu.. U l slobodu.. Hoda uzignute glave, gleda pravo u ocu, bez straha i nemira, potpuno oslobodjen od njihove manipulacije i kontrole.. Nemaju vise vlasti i mogucnosti da mu naude..
Postao je bogocovjek..Koji jedino moze da se moli za sve njih i zahvaljuje Bogu cak. Znajuci da su ga svi ovi "gorki prijatelji" doveli na vrata k Njemu. Onom koji me nije prezreo, ojome kome je bilo stalo, onome koji je dao sve za ovo malo duse sto dise ispod srca.. On je leptir koji je prostao pravoj svjetlosti koja gori ali ne izgarara, koja plamti a ne unistava, u kojoj ono do cega joj je stalo , zna da je vec odavno primila..

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski