PNEUMA- Sekularizacije crkve

Interesantno je kako na temu seklularizacije evo skoro tri decenije te borbe za politički pluralizam i ljudska prava i slobode u Crnoj Gori, Nijesmo odmakli dalje o elementarnog poimanja sekularizacije, a jos vise poimanja božanskog autoriteta Države.. Ne od običnih ljudi, već upravo od vjernika i sveštenstva, koji morali razumjeti svetopisamsko poimanje Države, i vlasti, koji upravo proizilazi iz svemogućnosti Boga, vlasti koji ima Isus Hristos, koji je Kralj kraljeva, Gospod gospodara, kao i od pomazanja i harizme čovjem koji stupaju na položaj od božanskog autoriteta..

Na stranu što smo svjedoci da odnos Države tačnije Vlade prema Crkvi je nejasan, nekonzistemtan, bez jasnih zajedničkih projekata, drzavne strategije i politike , koja bi na duge staze donjela stabilnost i mir...
Želim prvenstveno sa rasvjetlimo taj aspekt kako Hristova Crkva treba da se odnosi prema Državi Crnoj Gori, ma koliko ona bila sekularna.. Jer sekularizovani poredak, ne nalazi se izvan Božjeg domašaja i samim tim i čovječanstvo kao stvorenje  treba da poštuje Božije zakona i ograničenja koje ono postavlja društvu.. A šta je taj Božiji poredak , nego etika i moral koji se ne može ograničavati na zidove jedne crkve, već se odnose na ukupnost društvenog života pa i samih državnih službenika koji moraju postupati moralno u skladu sa etičkim kodeksom .  Nije neobično i nenormalno što je Crna Gora sekularizovanano društvo, i to danas nije više slučaj već pravilo u skoro cijelom svijetu. Savremena teološka misao u sekularizmu više ne vide osnovnu prijetnju za hrišćanstvo, već kao uobičajeno okruženje u kome obitava Crkva. Mnogo veću opasnost i suštinski problem krije se upravo u sekularizaciji Crkve.. Po onim Hristovim riječime " Vi ste so zemlje, ako so obljutavi čime če se osloti..".. 

Ko će korigovati ovaj svijet, ko će opomenuti vjernike ako Crkva postane sekularizovana? Zato kazem nije sporno što čujemo kritike prema Vladi od strane pojedijih vjerskih lidera , već je problem što je sadržaj te kritike? Da li nas ta kritika vraća Hristu i da uspostavlja isprava božanski poredak u Državi Crnoj Gori ili če prije biti da se država ne poštuje , da joj se osporava Bozanski autoritet , ne postuju se odluke vlasti koje proizilaze iz njenog ustava i njene samostalnosti, njene zakoni, granice, kultura, nacija i td.. 

Crkva kao Bogocovjecanski organizam, je zajednica koja simboliše i afirmiše vrijednosti koje je Hrist ustavnovi , ponajprije mir i odsustvo nasilja. Kao takva Crkva je pozvana i mora da bude u određenom konfliktu sa sekularnim društvom, jer ono je efektivno samo onda kada su mu temelji uzdrmani., saglasno Bonheferovom poimanju odnosa između Crkve i društva.. I samo unutar takve konfliktne napetosti, crkva može imati stimulativno i progresivno dejstvo na društvo.

Međutim, ako Crkva želi izvršiti promjenu u društvu mora tu promjenu prvo doživjeti unutar sebe. Dakle, neophodna je korenita promjena unutar Crkve kao organizma , da se desi unutrašnji, dinamični život zajednistva, da se desi duhovno probudjenje,  kako bi ta revitalizacija dovela do širih društvenih implikacija. 

Nažalost, svjedoci smo okoštavanja tog crkvenog sustava, te sekularizacije Crkve, koja Karl Bart tako precizno defiše: "Sekularizacija se upravo dešava onda  kada Crkva želi biti tu samo radi svijeta, nacije, kulture ili države - nacionalna Crkva, kulturalna Crkva ili državna Crkva  [...] kada crkvena poglavarstva počnu težiti samouznošenju i samopotvrdjivanju."  

Dešava je svojevrsna sakralizacija spoljnih elemenata u svijetu, pa imamo nacionaljo obojeno crkve , koje od srpstva ili crnogorstva, naziva jezika i pisma prave čitavu jedan religijski koncept, a stvarna posljedica je nepovratna devalvacija onog Božanskog , Vaseljesnkog- Hristovog autoriteta u Crkvi.. Tako Crkva postaje forma bez suštine, strikno tradicionalna istitucija koja vrši religijske obrede, deklarativno ispovjeda svoja učenja i u konačnom postoji isključivo radi same sebe, pa pravi Boga po sopstvenoj mjeri, svom ukusu i interesu... Ta sakralizacija kojoj smo svjedoci je analogna sa sekularizacijom i zajedno svi ovi procesi vode ka kraju crkvene zajednice kao takve – finis christianismi. To je ime za ono "postati idolom koji je mrtav kao i sve druge ljudske rukotvorine; koji ne može da čuje, niti da govori, prosvetli, pomogne ili isceli. [...] 

Osim toga sekularizacija crkve je i proces profanacije Crkve koji može biti kako unutrašnji tako i spoljašnji. Čini mi se da je suvišno govoriti o spoljašnjim procesima poznato je kako su se oni odvijali zadnjih 100 godina na ovim našim prostorima, dovoljno je pogledati sva ta ideološka prepucavanja, politikanstvo i sve te sporove oko crkvene imovine.. Mnogo pogubnije je ta duhovna sekularizacija, ta zamjena duhovnih vrijednosti zemaljskim prolaznim vrednostima: istorijskim, kulturnim i tome sličnim, odnosno srozavanje života Crkve s duhovnog nivoa na duševni nivo, pretvaranje Crkve iz Doma Božijeg, Doma molitve za sve narode, koja ljudima otvara vrata vječnosti u jednu od zemaljskih ustanova koje služe zemlji, nekim nacionalističkim interesima i političkim i imeprijalističkim projektima..  

Sekularizacija može da se odvija u raznim ravnima, na raznim nivoima, ali je ona gemeralno unošenje u Crkvu tradicija, pogleda, etike i vrijednosti tuđih samoj Hristovoj Crkvi, prosto preuzetih iz svijeta, koji je umnogome paganski i dijaboličan.. Sekularizacija je proces razvodnjavanja, rastvaranja Crkve u žitejskom moru svijeta. To nije jednostavno proces fizičkog suzbijanja i uništavanja Crkve, nego i njenog srozavanja, profanacije, potčinjavanja uticaju svijeta .. Naročito u ovoj maloj i slabašnoj državi kao što je Crna Gora, u kojoj je hrišćanstvo i hrišćanska filozofija života, ona kultura Carstva Nebeskog ostvarila vrlo mali uticaj.. Kao u onoj sceni iz filma Kum 3, kada Al Pačinu , govori onaj baiskup, uzima kamen iz fontane, lomi ga i pokazuje mu kako je spolja mokar ali unutra suv, a decenijama je stajao u toj vodi.. Tako je veli i hrišćanstvo na ovim našim prostorima , samo po površini promjenilo stvari, neke obrede i rituale, ali smo unutra i dalje ostali suvi i nepromjenjeni..

I šta činiti.. Odgovor na ovo pitanje mogu dati samo oni koji sebe nazivaju hrišćanima i koji imaju odgovornost ali i snagu da Hrišćansku Crkvu promjene iznutra. Quanta est nobis via? Koliko je dugačak put koji je pred nama? Je li ovo utopija o kojoj samo nekolicina sanja i za tim živi.. U ovom kontekstu podsjetio bih na riječi Valtera Kaspera:  „Prvi problem koji treba da prevaziđemo, jeste neznanje, nepoznavanje i predrasude koje postoje među nama. Kada do toga dođe, tek onda ćemo moći da krenemo naprijed i da zaista uradimo ono što je potrebno za dobrobit naše zemlje i cijelog čovječanstva. Kao Hristovi, kao djeca Božja, nijesmo više neprijatelji jedni drugima niti smo ravnodušni jedni prema drugima. Mi smo braća i sestre u Hristu, zajedničkom Gospodu i zajednički moramo da radimo na prevazilaženju onoga što nas dijeli."