Пређи на главни садржај

PNEUMA - SEKULArizacija Crne Gore

Prvi od paradoksa o kojima ćemo govoriti je poimanje sekularizacije od pojedininih vjerskih vodja.. Sa jedne strame čujemo stalna kritiku i poziv da se političari tj. drzava uključi i riješi crkveno pitanje u Crnoj Gori i sa druge strane još oštriju osudu kad nešto počne da čini na tom planu.. Sa druge strane kao da takva pat pozicija odgovara političarima, jer ih "mudro" drži dalje od opasnog političkog problema za koji niko nije spreman da se "potroši".. Pa imamo taj paradoks da se sekularizacijom smatra potpuno odstustvo duhovnosti iz javnog zivota.. Pa cijelo društvo postaje žrtva jednog maćehinskog odnosa prema ovom pitanju, u kome smo svi pastorci koji žele da učine nešto za svoju vjeru, kao i oni drugi koji to preziru.. pa smo oboje neki tudjinci u sopstvenoj zemlji, pastorčad koju neće niko da pomazi i ohrabri ako čini dobro niti prekori u ljubovi ako smo na krivom putu.. Prepušteni smo ulici i jednom temeljnom nerazumjevanju uloge države i uloge crkve u jednom savremenom sekularizovanom društvu kakvo bi jednog dana trebali.postati..

Čuveni Njemački teolog Mec na ovu stalnu polemiku je jasno rekao da: „Sekularizovani politički poredak jeste poredak slobode, politička stvarnost više nije predmet nametanja, već izbora unutar slobodnih društveno-političkih procesa. Sekularizacija ne predstavlja obesmišljavanje i poricanje Božanskog poretka u svetu već odlučujuću tačku Njegove vlasti unutar istorije i vremena oslobađajući tako svet teokratskih aspiracija i pružajući slobodu da hrišćanstvo ponovo bude mogućnost izbora. Važna prekretnica u ovakvom procesu emancipacije predstavlja odvojenost države i Crkve, jer ona više nema vlastodržačkih pretenzija niti iluzije o Hrišćanskoj državi, nego odgovorno i aktivno uzima učešće unutar društvenih procesa kao njegova kritička svest.“ 

Mnoge je one koji nijesu svjesni ovog crnogorskog paradoksa možda zbunio i iznenadio skorašnji “biser” mitropolita Amfilohija u cijeloj “niski bisera” koji iz zadnjih mjeseci dolaze iz vrha MPCa u javnoj raspravi o Nacrtu Zakona o vjerskim slobodama… Kako navodno je isti proizvod “Duha prokletog Sekule Drljevića koji vlada Crnom Gorom… odnosno Vladom, koja je predložila najgori zakon u istoriji CG”.. I ne bi bilo vrijedno pomena sve to dnevno političko i ideološko podmetanje sa raznih strana, kao davno izandjalo sredstvo masovne manipulacije klero-nacionalističkih struktura koje evo gotovo tri decenije na prostorima bivše SFRJ podbunjuju neznaveni narod na podjele, sukobe i mržnju.. Ta matrica je jasna, prvo smisle i lupe neku idološku etiketu političkom protivniku pa onda sa tom etiketom polemišu i spore se, samo da bi glavni problem (u ovom slučaju plaćanje poreza i imovina) bio sakriven u oblandu starih ideoloških podjela.. Ne boli pomenutog mitropolita SEKULArizacija kroz duh Sekule Drljevića, već jedan stvarni proces sekularizacije Crne Gore koji je otpočeo ovim Nacrtom..

Sekularizacija je upravo izvorno i značila prevođenje sveštenika u svjetovni stalež, pa je od crkvenjaka postajao secularis ili svjetovnjak, no od Westfalskoga mira sekularizacija znači i preuzimanje crkvenih dobara pod svjetovnu upravu! Vremenom sve jasnije ovaj pojam dobija značenje institucionalnog razdvajanje crkve i države (potestas prima i potestas secunda), što je veoma dobro i slikovito opisao Max Weber pojmom otčaravanje (ili rasčaravanje) svijeta (Entzauberung der Welt).

I to je ta SEKULArizacija koja smeta Amfilohiju, to otčaravanje naroda od psedomitologije i lažnog patriotizma, kojima je “obrnuta sekularnost” služila kao paravan za rađanja vjerskog nacionalizma… A taj “moderni” nacionalizam su stari vjerski autori jasno nazivali idolopoklonstvom u punome smislu riječi.

Zato ćete u medijima koje kontroliše SPC čuti kako je sekularizacija navodno predstavlja zaštitu vjerske zajednice od uplitanja države, ali ne i zaštitu države od uplitanja vjerskih zajednica; ona po njima kao da postulira obrat od onoga što sekularizacija znači. A znači, kako to brojni rječnici i enciklopedije jednoznačno pokazuju, oslobođenje javne, političke, državne sfere od privilegiranoga utjecaja (ma koje) religije (odnosno crkve). Medjutim, SPC je vještom i decenijskom manipulativnom kampanjom sekularizaciju pojmovno postavio na potpuno suprotnu ravan i nivo, mahala sa “sekularnom državom” kad god bi njoj to odgovaralo tj. njihovim sebičnim materijalnim interesima.. Takva naopaka sekularnost je zapravo rov za “ratovanje sa državom”, koje i najavljuju, pozivajući se navodno na odredbe Ustav koji jemči zašti vjerskih zajednica od uplitanja države i donosenje ovog Nacrta Zakona.. A Ustav Crne Gore iz 2007.godine precizno kaže da su “vjerske zajednice odvojene OD države” a ne obrnuto “Države OD Crkve” kako Amfilohije priča i začarava ovaj narod, pa negira Vladi pravo da se bavi ovim “crkvenim pitanjima” jer nijesu navodno stručni još su i “ateisti tj. nekrštena djeca krštenih komunista”. i sl..
Istina je zapravo da ovaj Nacrt zakona demaskira, gotovo snajperski precizno, ovu obrnutu sekularnost koju proturaju vjerski lideri SPC i dio opozicije u Crnoj Gori..
Država se ni jednim slovom Nacrta ne upliće u vjeroispovjedanje ili dogmu bilo koje vjerske zajednice, ali jasno pokazuje da će zaštiti Crnu Goru, njen ustavni poredak, multietničnost i multikonfesionalnost..
Državu treba zaštiti od političkog djelovanja bilo koje vjerske zakednice, naročito ovako strašćene SPC… To naravno ne cini kroz ideološku SEKULArizaciju već modernim Zakonom i stvarnom sekularizacijom a ona se od pamtivjeka upravo odnosila na pitanje imovine i vraćanje crkvenih posjeda pod svjetovnu upravu… Sad da li je to pravda božja ili šta li ne, ali “duh Sekule” zasigurno nije. To cijela moderna istorija čovhečanstva svjedoči, da svako direktno i uporno uplitanje crkve u državnu politiku, njeno arbitriranje i gaženje postulata sekularnosti, prije ili kasnije završi gubltkom dijela njene imovine, koja joj je, ruku na srce, i davala osjećaj moći i motiv da krene u takvo politikanstvo..

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski