петак, 15. јул 2016.

PNEUMA-Autokefalnost je ligitiman zahtjev

Među crnogorakim istoričarima danas je gotovo nesporna istorijska činjenica da ravoslavna crkva u Crnoj Gori faktički bila autokefalna od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. Praktično ni dotad, ali od toga vremena posebno, niko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život crnogorskih pravoslavaca.

Ono što je dosta važno, a o čemi ćemo jos u nastavku govoriti, je da je istorijski fakat da su Crnogorci oduvjek svoga duhovnog poglavara sami birali na Opštecrnogorskom zboru - jednoj vrsti predstavničke narodne skupštine koja se odžavala ispred Cetinjskog manastira povodom donošenja najvažnijih odluka.

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje crnogorske države iz dinastije Petrovića. Mitropolit Petar I. Petrović (Sveti Petar Cetinjski) i [Petar II Petrović Njegoš] kao nasljedno dostojanstvo crnogorskih vladika su isticali bijele kamilavke koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Niko ne može da spori jedan možda od najvažnijih materijalnih dokaza da je Carigradski patrijarhat, kao majka pravoslavne vaseljene (vaseljenski patrijarh je, kao "prvi među jednakima", najviši dostojanstvenik Pravoslavne crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznao autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. U službenom dokumentu - Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava - Sintagma - koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, objavljen u Atini 1855. godine pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna. Također na osnovu ovog dokumenta, koji predstavlja priznanje autokefalne mitropolije crnogorske, Carigradska Patrijaršija zahtjeva od nje da poštuje kanonička pravila i ne širu svoju aktivnost izvan političkih granica Crne Gore .

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna crkva imala je svoj Sveti Sinod (Sinod je najviši crkveni organ upravljanja koji mogu imati samo autokefalne crkve).

Čitav niz legislativnih akata u svrhu državne promocije svjedoči o ustrojstvu i funkcioniranju Crnogorske pravoslavne crkve. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti: Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.); Zakon o parohijskom sveštenstvu (1909.). Status Crnogorske pravoslavne crkve regulisan je i državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore koji je usvojen na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine bilo je normirano u članu 40. sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".

Crnogorska autokefalnost bila je prije 1918. priznata u gotovo svakom pogledu tako da o njoj piše i Enciklopedija Britannica 1911. godine ,

Autor "Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru" (1888.) i prvi crnogorski ministar pravde, dr Bogišić, u svojoj knjizi "Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji" (CANU, Titograd, 1984, str. 238–239), napisao je i sljedeće:
"Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera, tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu...".
Nikodim Milaš, zadarski episkop i jedan od najpoznatijih kanoninsta, zapisao je 1890. godine u knjizi "Crkveno pravoslavno pravo" da je Cetinjska mitropolija autokefalna i u njegovom katalogu je na trećem mjestu.

Pa i samim aktom kojim je Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije u Carigradu, 19. marta 1920. godine (broj 2056) dao blagoslov na prisajedinjenje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi određenih eparhija jasno se ističe autokefalnost Crnogorske peavoslavne Crkve:
"U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, Zadarska i Kotorska".

Vaseljenska patrijaršija, inače, tim aktom "priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija".

Ovo je, dakle, zvanični akt Vaseljenske patrijaršije u kojemu se navodi da je postojala autokefalnost Crnogorske crkve.

U Crnoj Gori, ovo je pitanje toliko uzelo maha i izazvalo podjela u društvu da je 21 vijek za crnogorce postalo vrijeme izgubljene sabornosti. Veliki je broj stručnjaka i akademika na obije strane koji pokušavaju da ideološko okupljanje i vjersku i nacionalnu pripadnost suprostave sabornoj dinamici crkvenog života. Tu su mjerila samostalnost, nezavisnost, samodovoljnost i odvojenost od svih, često i bez znanja samih kreatora i aktera tih događanja o tome koliki strah postoji u dubinama bića.
Ako bi se spustile strasti postojanje autokefalnih crkava, na osnovu nacionalnog određenja, nije nešto što suštinski što bi „ugrozili" sabornu dinamiku crkvenog života, ali se događa da pogrešno razumijevanje ovog pojma dovede do nepotrebnih nesporazuma i tenzija. Autokefalnost ne znači odvojenost od drugih. U pravu su neki ozbiljni poznavaoci ove tematike koji ukazuju na neke nelogičnosti kao pokazatelje neostvarene sabornosti srpske pravoslavne crkve.
U velikim svjetskim metropolama npr. postoje mnoge pravoslavne zajednice i ono što odudara od proklamovan crkvenosti jeste da u Parizu, Londonu, Njujorku, Vašingtonu.... postoji nekoliko paralelnih pravoslavnih jurisdikcija čisto na nacionalnoj osnovi, a svi su pravoslavni. Da li je tu samo jezik na kome se služi razlog za odvajanje? Sigurno je da nije, jer činjenice pokazuju da skoro svi služe na engleskom, francuskom ili nemačkom, zavisno od mesta življenja - pošto su vernici prihvatili jezik sredine u kojoj žive. A kod nas u Crnoj Gori se spori i to elementarno pitanje (crnogorskog) jezika. A kad se sa strane sagledavaju samo su neki običaji, često potpuno necrkveni, postali jedini pokazatelji različitosti zajednica. Šta je onda razlog za ovakvo stanje? Gde je tu Hristos?
Možemo li još dugo ovako i gde ćemo svi stići ako i dalje nastavimo nacionalnim odvajanjem da se suprostavljamo crkvenoj sabornosti? Lijepo je to što svako želi da se identifikuje i da sačuva nacionalni identitet, ali nije dobro što se to čini protiv nekoga. Ovo naše stanje je neodrživo, zahteva stvaralačko preispitivanje među nama samima, ali ne kao zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego kao stalno ispitivanje naše spremnosti da služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost. To neminovno pokreće nestvaralačko zatvaranje koje proizvodi nesigurnost i nezaustavivu mržnju na nacionalnoj osnovi prema svemu što mislimo da može da nas ugrozi, našu ostvarenu nezavisnost i pravo na samoopredjeljenj. Zar to ne pokazuju svi događaji u vezi sa onima koji svoju vjersku pripadnost svode na nacionalnu odvojenost i samodovoljnost, pa sebe imenuju kao SPC i CPC? Ovo je preveliki izazov za sve, za dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori. Ne može se samoproglašenje jednih posmatrati kao crkveni akt, niti se može utamničenjem uskratiti sloboda u vjeri drugima. A u svemu tome njegovati jedan ideološki stav o nacionalnom porijeklu i pripadnosti kao pokazatelj crkvene zrelosti. Moramo da priznamo da je pravoslavlje čuvalo drevnu istinu, ali ju je jako malo i veoma loše ostvarivalo, veoma malo je učinilo za sprovođenje te istine u život. Postoji realna opasnost da zbog pravoslavnog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, crkva izgubi odgovornost za spasenje svih. Taj pogrešan fokus, pogrešna vizija dovodi do rasipanja naroda. Narod gine gdje nema objave i jasne vizije i vodjstva.
Postojanje autokefalnih crkava treba da bude pokazatelj ostvarenja jevanđeoskog poslanja da se KRSTE SVI NARODI i nije znak podjele među narodima. Nažalost, posebno u naše vreme to je jedan veliki problem, a sve zbog izgubljenog ukusa za služenje spasenju svijeta i čovjeka ma koje nacionalnosti bio. Zbog toga je mnogima u intimnom i javnom život vjera postala kamen spoticanja u komunikaciji sa drugim, a ne čvrst temelj bogoljubivog čovekoljublja i garant za stvarni životni uspkeh i u vremenu i u vječnosti. Tako suženi u sebi i otuđeni među sobom mi ne živimo u veri nego sve svodimo na vjerski doživljaj jednog vremena i jedne etničke grupe.To je poraz hrišćanskog života i vjere jer tada: „svi traže svoje, a ne ono što je Hristovo" (Filiplj. 2, 20). Reč je o nespremnosti hrišćana na učestvovanje u ljubavi Hristovoj bez koje gube svoj pravi identitet u svijetu i pred svijetom. Kao da zaboravljamo reči: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi među sobom" (Jn. 13, 35). Nesumnjivo je to da Crkva uvek treba da pokazuje bezmerije ljubavi prema svima i to tako što će tom ljubavlju neprestano živeti i tada sabornost neće biti ugrožena činjenicom da postoje autokefalne crkve.
Crkva kao bogočovečanska zajednica sabira sve narode svih vremena u živo i životno zajedničenje koje prevazilazi vremenske okvire uvodeći sve i svakoga u vječno postojanje. Međutim, crkvena istorija je puna primjera nedoživljene vjere svođenjem svega samo na tradiciju, narodnu istoriju i običaje, bez dubljeg razumevanja kako crkvenosti tako i narodnosti.
Tako imamo neke istoričare koji delu Svetog Save tumače kao stvaranje narodne crkve, a nije tako! Sveti Sava je svakim svojim postupkom nastojao da stvori CRKVENI NAROD, A NE NARODNU CRKVU jer je dobro znao da je Hristos stvorio Crkvu u koju je prizvao sve narode.
Ostaje bitno pitanje, kako da narodnost ne postane opterećeni i sveopterećujući nacionalizam, koja će ugušiti svaku duhovnost i slobodu ljudi da izaberu svoju vjeru? Sa druge strane kako da anacionalno uopštavanje ne postane jedino moguće pravilo međuljudskih odnosa? Kako da moja crkvenost ne opterećuje mene, a ni drugoga, potrebom za uskokonfesionalnim trijumfalizmom? Tada nam neće pripadnost jednom narodu i crkvena ili vjerska pripadnost biti nešto što opterećuje, ili što je privilegija. I jedno i drugo ćemo primiti sa odgovornošću čuvanja i umnožavanja i sa uvažavanjem prema nasledstvu i stvaralaštvu drugoga. Kada se na taj način prepoznajemo i usavršavamo onda vidimo da je u Svetom pismu sve ovo pravovaljano razrešeno izjavom apostola Petra:
„Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini" (Dap. 10, 35). Ovde treba tražiti i naći jedini pravi odgovor na sva naša pitanja u vezi sa crkvenošću i narodnošću, jer samo tako je moguće pobediti sve nacionalne i konfesionalne uskogrudosti i ostvariti ljudsku slobodu na temelju Hristove žrtve i jevandjelja. Etnofiletizam kao kolektivno samoljublje veoma ugrožava sve one koji ga prihvate kao jedini mogući način određenja pripadnosti. Sve se dodatno opterećuje onda kad se tome doda i verska pripadnost što se vidi iz savremenih određenja nekih patrijaršija gde imamo nacionalni prefiks kao najbitnije određenje pomjesne crkve. Naravno, samo promena imena na pečatima i tablama ne bi ništa značila bez korenitog preumljenja i dubljeg posvećenja. Jer, malo je onih koji bi razumeli suštinu preimenovanja od MCP u CPC. Međutim, još uvek neki misle da je nacionalno predodređenje najbitnije, i ne znajući da na taj način sami sebe udaljavaju od crkvene punine. Neće da vide da na taj način samo pospešuju jedno necrkveno stanje onih koji svoj identitet svode na lokalnu ili nacionalnu pripadnost i tako učestvuju u nekreativnim razmiricama. Samo onda kada razumemo da je „nacionalizam neprevaziđeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva... konfesija u svom srastanju sa nacionalnim i političkim formama ne može da pretenduje da bude projava vaseljenske crkve koja može da izvrši eskatološku misliju koju joj je Hrist ostavio. Crkva zapletena u neka nacionalna pitanja i podjele postaje sablazan na putu spasenja, isceljenje i oslobodjenja pojedinaca.