Пређи на главни садржај

Odbacise i prezreše ono najbolje od nas

Nekako nesvjesno imao sam parbu sa Gospodom.. To neko unutrašnje rvanje sa svojim uvjerenjima.. Gdje su Gospode svi oni projekti i poslovne ideje koje su kao buktinja gorjele u meni, ciji sam uspjeh i plod mogao da vidim pred ocima, za koje niko nije nasao sluha ni razumijevanja.. Koliko bacenog i ispustenog zivota, energije i prilika.. Kao da me gospod ne razumije..

Čudno je to kod nas ljudi... koliko je hiljada samo radnih mjesta "abortirano" jer neko nije umio da prepozna i podrži pregaoce i njihove planove .. ugasili te vatre .. pa sad na zgarištu stoje i jedni i drugi nezadovoljni.. Nije samo to, nego se sjetim koliko sam samo sjajnih misli i otkrivenja imao, ili se samo to meni tako cinili.. Ushićen spremao govore, pisao i dijelio.. Mislio kako cunda sve odusevim i da ce naici na prihvatanje i pohvale.. Kao ona domaćica koja se tako dugo mučila oko ručka, a onda na taj rucak nijesu dosli koje je ocekivala, a neki koji su dosli nijesu bili ni gladni bas mnogo.. Onako, da se domacica ne naljuti..

Pa i kad je stizala pohvala ona je daleko bila od onog sto je bilo u dusi dok se sve to stvaralo i pripremalo.. Kao u onim nesrecnim i neuzvaracenim ljubavima u kojima se ona jaka i sjajna osjećanja guše, saplicu i ne uspijevaju pretočiti u rijeci ili odnos, a ako i uspiju ne nadju pravog odjeka u onome drugome, već neku mnogo hladniju verziju svega, ravnodušnost, nerazumjevanje , pa cak mali sazaljivi prezir ..

Sta je sa svime time Gospode.. Gdje nestade i zašto propade sve.. Je li to bilo lažno, jesu li to bile nase maštarije i neozbiljno sanjarenje i zanos.. Zašto sve to tako završi, a znamo i vidimo da ti isti koji sve to prezrese i odbacise i dalje traze srecu i istinu, dobre prilike i poslove, idealne parove i partnere.. Sve ono sto smo im mi nudili.. Zašto nam nijesu vjerovali, zašto nam nijesu dali priliku ili poklonili povjerenje..

i... ne čuh nista, nikakav odgovor.. Samo se sjetih onih rijeci iz Svetoga Pisma.. "EH koliko sam puta htio da vas sakupim kao kokoska piliće pod svoj skut, slao sam vam moje proroke i sluge a vi ste ih sve pobili.. pa sam vam na kraju poslao i Svoga Jedinog Sina, i njega ste prezreli, odbacili, ponizili i ubili.." ..

I jasno mi postade , kao dan, znao je On to sve vrlo dobro, ali ja nijesam znao, nije trebalo sve vrijeme da mene Gospod razumije već ja Njega, napokon..

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski