Пређи на главни садржај

Koliko je veliko tvoje skrovište

Čini mi se da uspjeh ponajviše zavisi od toga koliko ti je skrovište. Zapazićeš da ne traže skrovište samo manje životinje što tako pokušavaju da uteknu goničima i izbjegnu da postanu plijen krupnijim zvjerima poljskim.. Već itekako i zvijeri to traže.. nema zvjeri koja nema skrovito mjesto, iz koga vreba plijen i napada..u kojem vida svoje rane, podiže svoje mlade, gdje se hrani i odmara..

Svi se skrivaju. Svi trebaju skrovište. I jedni i drugi.. I žrtve i predatori.. Njegoš , ne slučajno, kada govori o velikanima i kako nastaju pominje skrovište " Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije.. ".. Iako tu pominje velike narode koji jedino mogu da izrode genije, tu se otkriva ovaj fenomen skrovišta.. Veliko žbunje krije velike zvjeri..

Jer skrovište je gnijezdo iz koga se rađaju i podižu lafovi! Blago čovjeku koji ima veliko skrovište, kojemu je domovina veliki grmen , majka i podrška, kojemu je dom utočište i mir, kojemu je tajna klijet često mjesto boravka, kojemu su braća i prijatelji taj žbun koji ga krije, kao Gospod onim liistom smokve Adamovu golotinju, ilo onaj plašt Nojevih sinova kojim pokriše golotinju svojega oca u dan njegove slabosti. Blago takvom čovjeku , jer on nađe veliki grmen... Takav čovjek će uspjeti i otići daleko ..

Ali samo onoliko koliko je veliko bilo njegovo skrovito mjesto , gdje se krepio da bi nastavljao dalje.. Do onog nivoa zrelosti da je i sam postane zaklon i štit svojim bližnjima i djeci , da bi u njegovom krilu oni nalazili svoja skrovišta za sve izazove koji ih čekaju...

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski