Пређи на главни садржај

Tovarno magare

Postalo mi je nešto kristalno jasno.. Kad ljudi vide da je neko odgovoran, pouzdan i brižan oni lijepo "snađu" tog čovjeka pa na neki način sve brige prebace na njega, kao neko tovarno magare kojem se na samar samo nabacuju brige da ih on nosi... I onda ostale lijepo obuzima neki mir i bezbrižnost pa čak i zaborav na mnoge obaveze samo zato što u podsvjesti znaju da je za pultom, za mašinom, zadeskom, za kompjuterom, radnim stolom, neka pouzdana, brižljiv osoba koja o svemu brine i koja će da javi ako nastane neki problem.. Može da to bude i najniže rangirana osoba u sistemu, običan vojnik, savjesna pripravnica, medicinska sestra, student ali kad je ona "tamo", onda nema frke, sve je pod kontrolom, možemo da odemo na pauzu, kaficu i bezbrižnu "čašicu razgovora"..

I čudni smo mi ljudi, kako nam donosi mir i spokojstvo povjerenje i vjera u tog savjesnog "malog čovjeka"..
A kada nam najmoćnija, najodgovonija, sveprisutna i najbrižnija osoba u cijelom univerzumu kaže „Bacite sve brige na Mene, jer se Ja brinem za vas“ ( 1 .Pet.5:7) mi ne nalazimo ni mira ni spokoja, ni radosti ni zaborava..
Kao da mogu čuti Boga koji kaže..

"..pa zar mi ne možeš vjerovati ni tolicko koliko onom najmanjem od svih vas ljudi!??? Zar ne možeš ovu noć predati brige meni i otići mirno da spavaš, iako znaš da svijet neće nestati dok ti toneš u san.. Da ima samo Jedan, pravi vojnik, stražar, budni i odgovorni čuvar tvoj koji nikad ne.drijema, koji nikad ne zaboravlja svoje i koji je uvjek na pravom mjestu da te zaštiti i da te postavi na sigurno mjesto daleko o domašaja zlotvora.. Zašto svima možeš vjerovati a meni ne? Kažeš pa vjerujem ja u Boga! A otkud onda taj nemir i nespokoj u tebi, stalna premišljanja i brige i to za stvari koje inače su potpuno van tvoje kontrole i van tvog domašaja.. Briga te tvoja odaje i tmurno čelo govori o stanju tvojeg srca i duše... Zašto mene ne "snadješ" , i zašto me večeras molitvom tvojom ne natovariš kao ono tovarno magare.. Jer Ja sam Bog, i jedino Ja i mogu nositi teret sa tvoje duše.. Jedino ja Bog, mogu donijeti mir i spokoj u sištinskim i životnim prekretnicama pred kojima stojiš.. Ja sam silan i vičan u nošenju bremena, pomočnik koji se u nevolji brzo nađe.. Bacii SVE svoje brige na Mene, jer se Ja brinem za tebe , dijete moje.. Baci brige i ne uzimaj nazad... Ne nosi ono što niko ne može da nosi.. Uzmi jedno drugo breme, breme vjere u mene, pouzdanja u moju ljubav.. To moje breme je lako i slatko.. Uči se od mene , jer ja sam krotak i od srca smeran..
Tvoj brižni Otac!"

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski