Пређи на главни садржај

Zločin se ne može pravdati kasnijim dobrim djelima

Ni jedan se zločin ne može pravdati kasnijim dobrim djelima!
To je u najkraćem smisao jednog sna kojeg sam jutros imao. Elem, u nekoj zamršenoj priči, u društvu ljudi sa kojim sam slučajno kolima vraćao kući sa plaže, desilo se stravično ubistvo, masakr.. Jedan od tih ljudi - manijak je bukvalno sjekirim iskasapio čovjeka naočigled svih nas, i mi smo svi od straha od njega ćutali, sjeo je za volan a mi svi onako prestravljeni na zadnje srediste.. I negdje smo se kasnije zaustavili i ja sam poceo da bježim brzim korakom po gradskim ulicama, onako go, samo u kupaćem sa velikim osjećajem krivice jer sam saoučestvovao u ubistvu.. I u tome, sretnem dijete malo uplakano na ulici, neku djevojčicu koja se izgubila.. I ja je uzmem i počnem da se raspitujem po obliznjim prodavnicama za majku.. Naidjem na jedan lokal gdje su mi rekli da ju je majka izgubila, ali da je ta žena negdje nestala... Ali sjećam se jedne podmukle misli, kako ču sad da iskoriatim tu priliku i da na Fejzbuku oglasim nestanak djevojcice i sebe kao spasioca, da napravim sebi neki alibi za svu onu krivicu i zlocin od kojeg sam utekao.. I sjećam se da sam sebi rekao u snu " Kad dodjes u policiju, moraceš da daš odgovore za knaj zlocin, bez obzira koliko si djece spašavao i "dobrih djela učinio", moraćeš da položiš račun.. Probudio sam se u tom momentu, i znao sam da ovaj san ima smisla (rijetko koji ima smisla)..
Jasna je poruka da ćemo pred Boga takodje morati da položimo račune za sve neokajane grijehe i da nam sva "dobra dijela" u tome neće mnogo pomoći... U duhovnoj stvarnosti ne postoji nikakve mogućnosti "kompentacija" , postoji samo Hrist u kojem imamo oproštenje grijeha sa kojim smo se suočili , kojeg smo priznali i za koji smo prihvatili odgovornost... To donosi vječno spasenje, a sva ona dobra djela samo blagoslov koji nema veze sa prethodnim grijesima.. Jer ni jedan se zločin ne može pravdati kasnijim dobrim djelima!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski