Пређи на главни садржај

Mostarska petlja

Kad god dodjem u Beograd i prodjem "Gazelom", čuvenim mostom na Savi, sjetim se sa sramom nečega iz svojih srednoškolskih dana i lekcije koju sam naučio.
Bila je to žestoka rasprava sa mojim cimerima iz vojne škole oko toga da li je "Gazela" tačnije "Mostarska petlja" največa petlja u SFRJ... Uključilo se mnogo sagovornima a među njima i ja koji je bio jedan od najgoljivijih koji je tvrdio da to nije tačno.. Toliko sam bio samouvjeren bio jer sam "ja prolazio sto puta tuda"... Mislio sam da sam vidio cijelu petlju jer sam baš često autobusom prelazio preko Gazele, kad god bi dolazio u Bg. Išao sam gradskim busom od Željezničke stanice prema tetki na Novi Beograd..
I što je najgore kad se toga sjetim, učutkao sam ove drugi jer nijesu mogli izaći na kraj samnom koji je tvrdio da je Mostarska petlja smo ona petlja gdje s ukršta put za Banovo brdo sa autoputem Bg-Zg kojom sam prolazio na putu ka svojoj tetki..
I tako život je učinio da sam kasnije studirao u Bg , pa i radio, i veoma brzo shvatio da je petlja mnooogo već i da se i Bulevar Kneza Miloša takodje ukršta sa Autoputem i da je to zaista zadugo bila najveć petlja u Jugoslaviji.. I da sv što sam govorio bila laž i samo dio istine..
Lekcija koju sam sebi iznova ponavljam kada danas prolazim "Mostarom" da nikad baš ne budem kategoričan i siguran u to svoje znanje i iskustvo koje veoma često je zasnovano na veoma polovičnim i nepotpunim činjenicama.. Da je često čovjeku zamka ono što zna, da je to često samo komadić jednog šireg mozaika, da od drveta ne vidi šumu a naročito u duhovnim stvarima u kojima je naše znanje i razumijevanje da samo djelimično.. Zato me sramota one moje žestine u raspravi onog kategoričnog "ja sam to sto puta radio i vidio".. A i obično je tako da je manjak znanja -višak samopouzdanja.. I da su najzagriženiji u raspravama oni koji nijesu vidjeli cijelu sliku i koji su "mostom prešli samo sa jedne strane" kao i ja nekad na putu prema tetki..

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski