Kad god dodjem u Beograd i prodjem "Gazelom", čuvenim mostom na Savi, sjetim se sa sramom nečega iz svojih srednoškolskih dana i lekcije koju sam naučio.
Bila je to žestoka rasprava sa mojim cimerima iz vojne škole oko toga da li je "Gazela" tačnije "Mostarska petlja" največa petlja u SFRJ... Uključilo se mnogo sagovornima a među njima i ja koji je bio jedan od najgoljivijih koji je tvrdio da to nije tačno.. Toliko sam bio samouvjeren bio jer sam "ja prolazio sto puta tuda"... Mislio sam da sam vidio cijelu petlju jer sam baš često autobusom prelazio preko Gazele, kad god bi dolazio u Bg. Išao sam gradskim busom od Željezničke stanice prema tetki na Novi Beograd..
I što je najgore kad se toga sjetim, učutkao sam ove drugi jer nijesu mogli izaći na kraj samnom koji je tvrdio da je Mostarska petlja smo ona petlja gdje s ukršta put za Banovo brdo sa autoputem Bg-Zg kojom sam prolazio na putu ka svojoj tetki..
I tako život je učinio da sam kasnije studirao u Bg , pa i radio, i veoma brzo shvatio da je petlja mnooogo već i da se i Bulevar Kneza Miloša takodje ukršta sa Autoputem i da je to zaista zadugo bila najveć petlja u Jugoslaviji.. I da sv što sam govorio bila laž i samo dio istine..
Lekcija koju sam sebi iznova ponavljam kada danas prolazim "Mostarom" da nikad baš ne budem kategoričan i siguran u to svoje znanje i iskustvo koje veoma često je zasnovano na veoma polovičnim i nepotpunim činjenicama.. Da je često čovjeku zamka ono što zna, da je to često samo komadić jednog šireg mozaika, da od drveta ne vidi šumu a naročito u duhovnim stvarima u kojima je naše znanje i razumijevanje da samo djelimično.. Zato me sramota one moje žestine u raspravi onog kategoričnog "ja sam to sto puta radio i vidio".. A i obično je tako da je manjak znanja -višak samopouzdanja.. I da su najzagriženiji u raspravama oni koji nijesu vidjeli cijelu sliku i koji su "mostom prešli samo sa jedne strane" kao i ja nekad na putu prema tetki..
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар