Postoji jedna destruktivna faza svakog stvaralaštva. Čak opasna. Uglavnom je početna. Kada se mora krčiti da bi se sijalo ili rušiti da bi se nešto gradilo.
Porodični prijatelj Milovan od koga sam kupio kamenu kuću u kojoj sada živim mi je pred očima uvjek kad o ovome mislim. On je izgubio pola svoje šake gradeći ovu kuću. Temelje su otimali od stijena dinamitom, a materijal za gradnju su vadili iz malog majdana kamana koji je iznad naše kuće. Pretpostavljam da je bila brutalna borba sa ljutim kamenom. U jednom od takvih miniranja, kada su "kopali" (navodno, jer tu nema 3 cm zemlje) septičku jamu ispod kuće, dinamit mu je ekslodirao u rukama... Danas kad neko prolazi pored naše kuće, može da pomisli kako je sve to lijepo izgradjeno, ogromna kamena podzida, ravan plac, kako su zidovi moćni i snažni, skoro metar debeli, ne može ni da zamisli koliko je bilo najprije rušenja i eksplozija , pa i krvi, da bi se uopšte stiglo do faze da se zida...
Ovo sve govorim što sam u svom stvaralaštvu , u pokušaju da pišem o Bogu , dolazio u sukob sa raznim dogmama, mitovima i stereotipima i konflikt sa nekim institucijama, tada prepoznavao sebe kao nekog rušitelja, negativnog kritizera. Stalno me je djavo osudjivao pokazujući mi na "dinamit" u mojoj ruci, i katkad rugao na "bespotrebne" žrtve koje mi je to miniranje donosilo. Kao da sam mogao čuti taj podrugljivi glas, koji mi se sprda da sebi uzimam za pravo da nešto stvaram a ispadalo je da samo rušim i rušim i to ono "kamenje koje je tu hiljdama godina stajalo"..
Ali dolazi vrijeme, vjerujem, kada će se otvoriti polje , ta krčevina, na kojoj će se moći početi sijati, i graditi dobar temelj i vaditi čvsrta gradja od koje će se moći graditi dom za našu djecu. Pa tek kada kuća bude završena, sredjena i domaćin bude u njoj, svoj na svome, znaće se da je sve ono rušenje i destrukcija imala smisla, da se svaka žrtva isplatila i napor urodio plodom i da stvaralaštvo nosi silu koja ruši staro da bi na tome niklo nešto novo, bolje i blagosovljenije.
Porodični prijatelj Milovan od koga sam kupio kamenu kuću u kojoj sada živim mi je pred očima uvjek kad o ovome mislim. On je izgubio pola svoje šake gradeći ovu kuću. Temelje su otimali od stijena dinamitom, a materijal za gradnju su vadili iz malog majdana kamana koji je iznad naše kuće. Pretpostavljam da je bila brutalna borba sa ljutim kamenom. U jednom od takvih miniranja, kada su "kopali" (navodno, jer tu nema 3 cm zemlje) septičku jamu ispod kuće, dinamit mu je ekslodirao u rukama... Danas kad neko prolazi pored naše kuće, može da pomisli kako je sve to lijepo izgradjeno, ogromna kamena podzida, ravan plac, kako su zidovi moćni i snažni, skoro metar debeli, ne može ni da zamisli koliko je bilo najprije rušenja i eksplozija , pa i krvi, da bi se uopšte stiglo do faze da se zida...
Ovo sve govorim što sam u svom stvaralaštvu , u pokušaju da pišem o Bogu , dolazio u sukob sa raznim dogmama, mitovima i stereotipima i konflikt sa nekim institucijama, tada prepoznavao sebe kao nekog rušitelja, negativnog kritizera. Stalno me je djavo osudjivao pokazujući mi na "dinamit" u mojoj ruci, i katkad rugao na "bespotrebne" žrtve koje mi je to miniranje donosilo. Kao da sam mogao čuti taj podrugljivi glas, koji mi se sprda da sebi uzimam za pravo da nešto stvaram a ispadalo je da samo rušim i rušim i to ono "kamenje koje je tu hiljdama godina stajalo"..
Ali dolazi vrijeme, vjerujem, kada će se otvoriti polje , ta krčevina, na kojoj će se moći početi sijati, i graditi dobar temelj i vaditi čvsrta gradja od koje će se moći graditi dom za našu djecu. Pa tek kada kuća bude završena, sredjena i domaćin bude u njoj, svoj na svome, znaće se da je sve ono rušenje i destrukcija imala smisla, da se svaka žrtva isplatila i napor urodio plodom i da stvaralaštvo nosi silu koja ruši staro da bi na tome niklo nešto novo, bolje i blagosovljenije.
Коментари
Постави коментар