Пређи на главни садржај

Destruktivna faza stvaralaštva

Postoji jedna destruktivna faza svakog stvaralaštva. Čak opasna. Uglavnom je početna. Kada se mora krčiti da bi se sijalo ili rušiti da bi se nešto gradilo.
Porodični prijatelj Milovan od koga sam kupio kamenu kuću u kojoj sada živim mi je pred očima uvjek kad o ovome mislim. On je izgubio pola svoje šake gradeći ovu kuću. Temelje su otimali od stijena dinamitom, a materijal za gradnju su vadili iz malog majdana kamana koji je iznad naše kuće. Pretpostavljam da je bila brutalna borba sa ljutim kamenom. U jednom od takvih miniranja, kada su "kopali" (navodno, jer tu nema 3 cm zemlje) septičku jamu ispod kuće, dinamit mu je ekslodirao u rukama... Danas kad neko prolazi pored naše kuće, može da pomisli kako je sve to lijepo izgradjeno, ogromna kamena podzida, ravan plac, kako su zidovi moćni i snažni, skoro metar debeli, ne može ni da zamisli koliko je bilo najprije rušenja i eksplozija , pa i krvi, da bi se uopšte stiglo do faze da se zida...
Ovo sve govorim što sam u svom stvaralaštvu , u pokušaju da pišem o Bogu , dolazio u sukob sa raznim dogmama, mitovima i stereotipima i konflikt sa nekim institucijama, tada prepoznavao sebe kao nekog rušitelja, negativnog kritizera. Stalno me je djavo osudjivao pokazujući mi na "dinamit" u mojoj ruci, i katkad rugao na "bespotrebne" žrtve koje mi je to miniranje donosilo. Kao da sam mogao čuti taj podrugljivi glas, koji mi se sprda da sebi uzimam za pravo da nešto stvaram a ispadalo je da samo rušim i rušim i to ono "kamenje koje je tu hiljdama godina stajalo"..
Ali dolazi vrijeme, vjerujem, kada će se otvoriti polje , ta krčevina, na kojoj će se moći početi sijati, i graditi dobar temelj i vaditi čvsrta gradja od koje će se moći graditi dom za našu djecu. Pa tek kada kuća bude završena, sredjena i domaćin bude u njoj, svoj na svome, znaće se da je sve ono rušenje i destrukcija imala smisla, da se svaka žrtva isplatila i napor urodio plodom i da stvaralaštvo nosi silu koja ruši staro da bi na tome niklo nešto novo, bolje i blagosovljenije.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski