Пређи на главни садржај

NEMA VEĆE LJUBAVI OD OVE

Hrist nije umro za prijatelje već za neprijatelje! Na krstu je bio napušten,i od sunarodnika i od prijatelja, izdan od apostola i potpuno sam. Čak i Otac je okrenuo glavu.. Umiro je i molio za one koji su hulili na Boga i koji su ga razapinjali. U ovoj tački je sva teologija pomirenja sa Bogom i među ljudima. A oni koji vjekovima poletno ohrabruju ljude da ginu u bratoubiličkim ratovima citirajući im onaj čuveni stih "nema veće ljubavi od ove.. nego položiti život za prijatelja svoga" i ti izjednacavajuci sa Hristovom žrtvom ne govore punu istinu jevandelja i na perfidan način propovjedju teologiju rata i podjela medju ljudima (naši i njihovi) još sve navodno u Ime Hristovo. Evo zašto, objanicu. Postalo mi je jasno kao dan. Još od kineskih Trijada ili Sicilijanske mafije je poznato da i kriminalci i ubice veoma vole svoju djecu i veoma su lojalni familiji ili bandi, pa su za njih u stanju i život svoj dati. Čini li ih to izuzetnim? Gospod je u Hristu pokazao daleko uzvišniji put i ljubav, njegova zamislao za spasenje čovječanstva je mnogo veća i dublja od pomenutog "polaganja zivota za prijatelja"... Sveto pismo kaže u Rim 5.7-8 ".. jedva bi ko za pravedna umro; možda bi se za dobroga neko i odvažio umrijeti. Ali Bog pokaza ljubav svoju prema nama tako što Hristos još dok bijasmo slabi u grešni umrije za nas."
Znači istinski hriščanski standard ljubavi je ljubav prema neprijatelju, ona donosi promjene ona je kadra da pomiri ljude da obustavi ratove da dovede do pokajanja one koji su danas izgledaju kao origonitelji crkve i bezboznici koji urlaju "Raspni ga, raspni ga".. Dok On moli "Oprosti im Oče je ne znaju šta čine."Svi smo mi bili na toj strani , bili neprijatelji Bozji a ipak je On išao na Krst zbog nas. Zato je Hrist iznov i iznova govorio apostolima "ako vasa pravedbost ne bude vece od ovih religioznih vodja nećete ući u Carstvo Nebesko."

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski