Пређи на главни садржај

STADO MOJE MALO

Na Badnji dan tužbalica za Crnogorce
(Po motivu Jeremija 23.glava)

O stado malo
Napušteno
što Gorom lutaš obezglavljeno
Šibali te i gonili tudji seljani
A tvoji te ne tražili i ne nahodili
Onima si nešto tudje i bahato
A svojima bezvredno i sramotno
Jedni te niječe
Drugi te gniječe

O stado malo
Uplašeno i gladno
Eno tvoje livade drugi gaze
Torove burdaju i pale
I ne mare
Sa djavolima igraju po njima
I ne pitaju
Šta bi dušo moja pojela
Čime bi se napila i okrijepila
Gdje bi se sakrila i umirila

O stado malo
Izgubljeno i strano
Tvoji pastiri eno sebe hrane
I od tebe sebe brane
Palice su u oružje prekovali
Da se dobro biju
Ali neke svoje bitke
Svoja pojila i staje
A tebi daleke i tudje
No se tvojim imenom hvale
I tvoju platu unaprijed troše
Najeli se i opili
Pa te zaboravili i napustili

O stado malo
Jagnje moje nježno
Bezrogato i slabo
Iznemoglo i jadno
Sad i tebe dijele
Na mršave i debele
Da debele bolje napreduju
Da se raduju
I one slabe izguraju
A paše izgaze i uprljaju

O stado moje
Nesrećno da bi nesrečno
Gdje su pastiri tvoji
Gdje su oni koji te hrane
Gdje su oni koji te brane

Ali ne boj se
Crviću
Ocu se svidjelo da ti poda svoje carstvo
Ono što su seljani odbacili
I što su moćni pastiri zanemarili
A debele ovce pogazile
To je Dobri Pastir krenulo da traži
Ostavio je onih 99 samo zbog tebe
Jagnje moje malo
Jer mu se svidjelo
Da na tebi pokaže silu svojeg izbavljenja
Da pokaže izobilnu milost
Ali i gnjev pravednika
Jer je živ tvoj osvetnik i sudija
On ce uzeti svoje stado nazad
Iz ruku nemarnih pastira
I sam će biti njihov Pastir i stanovati usred njih
On će biti njihova baština,
Njihovo pojilo i paša
Njihova utjeha i mir
Dovjeka

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
1 коментар
Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz
1 коментар
Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski
Постави коментар
Прикажи све