Zadnjih nedjelja imao sam razloga da plačem. Umro mi je otac koga sam mnogo
volio. I mnoge druge stvari su mi se skupile u duši. čini mi se kad bi se
isplakao kao čovjek da bi mi duši bilo lakše. Ali definitivno ne umijem da
se isplačem.To je nešto što nijesmo učeni da pokazujemo. Emocije posebno
one koje bi značile neku slabost ili imale neki negativan prizvuk učeni smo
da ih sakrivamo ili čak negiramo. Ali otkud to u našim običajima
crnogorskim? To nije hrišćansko nasljeđe već prije neka paganska zaostavština.
Jer tek od Hrista suze dobijaju vrijednost, i počinju se smatrati za
vrlinu. Suze pokajanja, suze žalosti zbog grijeha, suze radosti zbog
ozdravljenja, suze bratstva i pobratimstva, suze milosti i duhovne radosti,
suze bestjelesne ljubavi, suze sažaljenja i suze molitvene... U Pismu stoji
zapisano da se nekoliko mjesta Isus zaplakao. Prvo nad jednim čovekom, pa
se zaplakao nad jednim narodom, i najzad zaplakao se nad cijelim
čovječanstvom. Nad svojim prijateljem umrlim Lazarom, pa nad Jerusalimom i
narodom Jevrejskim; a u Getsimanskom vrtu nad cijelim rodom čovječanskim.
Ne samo niijsu imale vrijednost, nego su smatrane svuda za slabost, od koje
se treba osloboditi.
ve njemu, čak i bez obzira na čovekove uvrede protiv Njega i na sve grehove
i gadosti i ludosti ljudske.
Svi starogrčki i vizantijski takozvani „bogovi" su se javljali ljudima u
praznicima i sijenkama i tražili uslugu za uslugu. Indija i do danas
proslavlja Krišnu kao boga javljenoga, ali ne kao Hristo istinskog Boga
Čovjekoljupca. Krišna se javio samo jednom jedinom čovjeku, vojskovođi
Ardžunu, a ne narodu. Nije se javio kao sluga Božiji i narodni, ne nego se
javio kao gospodar i mudrac, koji objašnjava i zapovjeda. Takav bog ne
pokazuje nikakvu ljubav, nikakvo samilost već On zapoveda Ardžuni, da ubija
neprijateljsku vojsku, govoreći: „Ubijaj ubijene!"
Kao što ribari, kurve i carinici niijsu imali nikakvu cijenu, stavljeni
pored Sokrata i Hermesa Trimegistosa i Zoroastra i Bude i Konfučija; i kao
što Vitlejemska Pećina, nije imala baš nikakvu cijenu, sravnjena sa
neznabožnim hramovima i pagodama ili sa palatama crnih faraona egipatskih,
gnusnih ćesara rimskih, tako,, ni suze nijesu imale nikakvu vrijednost u
paganskom svijetu prije stupanja na pozornicu svetske istorije Sina
Božijega, Mesije i Gospoda našega Isusa Hrista, Sažaljivog i Plačljivog.
Da li je ikada zaplakao Jupiter, ili Oziris, ili Brama, ili Tao? Nema o
tome ni spomena..
Samo su Starozavetni Proroci i Pravednici David koji su svaki na svoj način
predskazivali Spasitelja sveta, nešto cijenili suze. Suze su mi hljeb dan i
noć, pjevao je uz harfu Car David, na svojoj kuli u Jerusalimu,
Ali Nikada dragocjenije suze nijesu orosile ovu planetu kao što su
Hristove. To su bile Božije suze. Ako ih ljudi prime, mogu očistiti svu
ovu planetu od svih nečistota.
Suze su, kaže jedan stari duhovni, jedina čista tečnost što izlazi iz
čovjeka. Jedina tečnost koja je u stanju ublažiti i umekšati čovjeka, i
njegovo odebljalo srce utančati, i duhovni vid oslepljenom povratiti, i
zabludjelom put ka Nebesnom Ocu osvijetliti, i cijelo tijelo čovječije
oduhoviti. Sve drugo što iz čojveka izlazi jeste gad i gnuspoba,
Suze su u vezi sa milošću i ljubavlju. Gdje nema milosti i ljubavi, nema ni
suza. I još su suze u vezi sa srodstvom. Srodnik za srodnikom plače. Gde
nema srodstva, nema ni suza. Dobar domaćin može vidjeti suze u očima vjernog
psa, ili vola, ili konja, ali niko nikad nije video suze u očima zmije. Pre
Hrista, Čovjekoljupca, suze su smatrane za tjelesnu slabost, a ne vrlinu;
posao baba, a ne junaka.
Svi sveti Božiji ljudi kroz istoriju, koji su se odrekli svjetskih ambicija
zarad carstva nebeskog, cijeloga su života plakali u očekivanju vječne
utjehe, po uvjeravanju koje nam je pružio Spasitelj svijeta: "Blaženi oni
koji plaču, jer će se utješiti" (Mt. 5, 4). Isto tako i mi ne treba da se
stidim i i ustežemo da plačemo radi otpuštanja greha naših. U to nas
ohrabruju riječi Psalma cara Davida: "Koji hode, hođahu i jadikovahu,
bacajući sjemenje svoje. Kada, pak, budu dolazili, doći će sa radošću,
noseći snopove svoje" (Ps. 125, 6).
Suze, bile one zbog tuge, očajan, radosti ili pokajanja su
najblagorodnija stvar koja nam se mogla desiti. Zato plačimo kad nam se plače.
Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com
volio. I mnoge druge stvari su mi se skupile u duši. čini mi se kad bi se
isplakao kao čovjek da bi mi duši bilo lakše. Ali definitivno ne umijem da
se isplačem.To je nešto što nijesmo učeni da pokazujemo. Emocije posebno
one koje bi značile neku slabost ili imale neki negativan prizvuk učeni smo
da ih sakrivamo ili čak negiramo. Ali otkud to u našim običajima
crnogorskim? To nije hrišćansko nasljeđe već prije neka paganska zaostavština.
Jer tek od Hrista suze dobijaju vrijednost, i počinju se smatrati za
vrlinu. Suze pokajanja, suze žalosti zbog grijeha, suze radosti zbog
ozdravljenja, suze bratstva i pobratimstva, suze milosti i duhovne radosti,
suze bestjelesne ljubavi, suze sažaljenja i suze molitvene... U Pismu stoji
zapisano da se nekoliko mjesta Isus zaplakao. Prvo nad jednim čovekom, pa
se zaplakao nad jednim narodom, i najzad zaplakao se nad cijelim
čovječanstvom. Nad svojim prijateljem umrlim Lazarom, pa nad Jerusalimom i
narodom Jevrejskim; a u Getsimanskom vrtu nad cijelim rodom čovječanskim.
Ne samo niijsu imale vrijednost, nego su smatrane svuda za slabost, od koje
se treba osloboditi.
ve njemu, čak i bez obzira na čovekove uvrede protiv Njega i na sve grehove
i gadosti i ludosti ljudske.
Svi starogrčki i vizantijski takozvani „bogovi" su se javljali ljudima u
praznicima i sijenkama i tražili uslugu za uslugu. Indija i do danas
proslavlja Krišnu kao boga javljenoga, ali ne kao Hristo istinskog Boga
Čovjekoljupca. Krišna se javio samo jednom jedinom čovjeku, vojskovođi
Ardžunu, a ne narodu. Nije se javio kao sluga Božiji i narodni, ne nego se
javio kao gospodar i mudrac, koji objašnjava i zapovjeda. Takav bog ne
pokazuje nikakvu ljubav, nikakvo samilost već On zapoveda Ardžuni, da ubija
neprijateljsku vojsku, govoreći: „Ubijaj ubijene!"
Kao što ribari, kurve i carinici niijsu imali nikakvu cijenu, stavljeni
pored Sokrata i Hermesa Trimegistosa i Zoroastra i Bude i Konfučija; i kao
što Vitlejemska Pećina, nije imala baš nikakvu cijenu, sravnjena sa
neznabožnim hramovima i pagodama ili sa palatama crnih faraona egipatskih,
gnusnih ćesara rimskih, tako,, ni suze nijesu imale nikakvu vrijednost u
paganskom svijetu prije stupanja na pozornicu svetske istorije Sina
Božijega, Mesije i Gospoda našega Isusa Hrista, Sažaljivog i Plačljivog.
Da li je ikada zaplakao Jupiter, ili Oziris, ili Brama, ili Tao? Nema o
tome ni spomena..
Samo su Starozavetni Proroci i Pravednici David koji su svaki na svoj način
predskazivali Spasitelja sveta, nešto cijenili suze. Suze su mi hljeb dan i
noć, pjevao je uz harfu Car David, na svojoj kuli u Jerusalimu,
Ali Nikada dragocjenije suze nijesu orosile ovu planetu kao što su
Hristove. To su bile Božije suze. Ako ih ljudi prime, mogu očistiti svu
ovu planetu od svih nečistota.
Suze su, kaže jedan stari duhovni, jedina čista tečnost što izlazi iz
čovjeka. Jedina tečnost koja je u stanju ublažiti i umekšati čovjeka, i
njegovo odebljalo srce utančati, i duhovni vid oslepljenom povratiti, i
zabludjelom put ka Nebesnom Ocu osvijetliti, i cijelo tijelo čovječije
oduhoviti. Sve drugo što iz čojveka izlazi jeste gad i gnuspoba,
Suze su u vezi sa milošću i ljubavlju. Gdje nema milosti i ljubavi, nema ni
suza. I još su suze u vezi sa srodstvom. Srodnik za srodnikom plače. Gde
nema srodstva, nema ni suza. Dobar domaćin može vidjeti suze u očima vjernog
psa, ili vola, ili konja, ali niko nikad nije video suze u očima zmije. Pre
Hrista, Čovjekoljupca, suze su smatrane za tjelesnu slabost, a ne vrlinu;
posao baba, a ne junaka.
Svi sveti Božiji ljudi kroz istoriju, koji su se odrekli svjetskih ambicija
zarad carstva nebeskog, cijeloga su života plakali u očekivanju vječne
utjehe, po uvjeravanju koje nam je pružio Spasitelj svijeta: "Blaženi oni
koji plaču, jer će se utješiti" (Mt. 5, 4). Isto tako i mi ne treba da se
stidim i i ustežemo da plačemo radi otpuštanja greha naših. U to nas
ohrabruju riječi Psalma cara Davida: "Koji hode, hođahu i jadikovahu,
bacajući sjemenje svoje. Kada, pak, budu dolazili, doći će sa radošću,
noseći snopove svoje" (Ps. 125, 6).
Suze, bile one zbog tuge, očajan, radosti ili pokajanja su
najblagorodnija stvar koja nam se mogla desiti. Zato plačimo kad nam se plače.
Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com
Коментари
Постави коментар