уторак, 07. мај 2013.

SLABOST ČOVJEKA

Na početku moram da naglasim, da slabosti ljudske nijesu grijesi! Slabost
našeg tijela se prije svega ogledaju u tome da smo skloni da se umorimo,
da se iscrpimo, pa čak i razbolimo. Pavle je pisao Galatima kako im je u
slabosti tijela prvi put propovjedao Jevanđelje. (Ga.4:13). A Korinćanima
da im je došao u slabosti, strahu i sa velikim drhtanjem (1.Kor.2:3). Želeo
je da kaže da je bio veoma ograničen slabošću svog tijela, ali je ipak
sijao Božiju Riječ uprkos toj slabosti (1.Kor.15:43). Rekao je: "Jer kad
sam slab, onda sam silan." Drugim rečima, kada sam duboko svjestan slabosti
svojeg tijela, tada me Bog čini jakim! Čak šta više, bio je dobre volje u
svojim slabostima, u ruženju, u nevoljama u progonjenjima, u tugama za
Hrista (2.Kor.12:10).
Interesantno je da on u ovim stihovima otkrio u četiri riječi ( uvreda,
stradanja, progona, i nesreća) šta su po njemu prave slabosti. Da malo
približimo neke od ovih termina.
Uvrede-kada ljudi misle i govore da naša vjera ili naš uvjerenja ili način
života ili naše riječi, izgledaju glupo ili čudno ili nedosljedno. Uvrede
mogu biti vrlo teške posebno kad dolaze od strane ljudi koji su nam bitni i
čije nam je mišljenje važno.
Stradanje - To su radnje koje ukidaju našu sreću protiv naše volje. To
može da se odnosi na bilo koju situaciju u kojoj se osećamo poniženi i
zarobljeni. Nismo planirali ili mislili da bi moglo biti tako. Ali, tu si,
i teško je.
Progoni -rane ili zloupotreba ili bolne okolnosti ili akti predrasuda ili
eksploatacije od ljudi zbog naše hrišćanske vjere ili naših hrišćanskih
moralnihm obaveza. To je kada nas odbacuje sredina i kada nas ne tretira
pravedno.
Nepogoda (ili uznemirava ili teškoće i nevolje) su teške okolnosti koje
imaju tendenciju da se prevaziđu jedino uz stres i napetost. Često je prate
veliki pritisci ili duševne tjeskobe, a čine da osjećamo bol ili da nas
duša tišti.
Tako možemo vidjeti da ono što Pavle ima na umu kad govori o slabostima da
nije grijeh u pitanju. On ne govori o nekoj vrsti nesavršenog ponašanja da
bi se moglo reći da ima slabost prema požudi, ili da ima slabost prema
prejedanju. Pavle ne govori o lošim izborima koje pravimo. On ne kaže, sila
Hristova je usavršio u mojim lošim izborima. Ili: Ja ću sve više rado
pohvaliti mojih loših izbora. Slabosti ovdje nijesu nesavršena ponašanja
ili grijesi, već neka dramatična iskustva i teške situacije i okolnosti
ili duševne ili fizičke rane koje se teško podnose i koje se ne mogu
ukloniti, jer su izvan naše kontrole.
Slabosti znači nijesu neka konkretna djela, nego ograničenja i stanja u
kojem se čovek nalazi zbog građe svojeg tela ili nekih spoljnih okolnosti.
Kada bi pretpostavili da su slabosti konkretna ljudska djela, bila bi
potpuno apsurdna izjava apostola Pavla: "Dakle ja ću se najslađe hvaliti
svojim slabostima." (2.Kor.12:9). Zar možemo da zamislimo da se apostol
Pavle diči svojim "sitnim" grijesima? Daleko od toga! On se dičio slabošću
svojeg tijela pošto je primio žalac u meso koji ga je čuvao od ponosa i
doprineo da se u slabom stanju njegovog tijela još snažnije ispolji Božija
sila! Pavle hvalio svojim slabostima, a ipak je mogao da kaže Solunjanima:
"Vi ste svedoci i Bog kako sveti i pravedni i bez krivice bismo vama koji
verujete." (1.Sol.2:10). Dakle, sa dubokom svesnošću o slabosti njegovog
tijela, Pavle je dozvolio Božijoj blagodati da proizvede u njemu život
pravednosti, svetosti i čistote, jer slabost njegovog tijela nikada nije
bila izgovor ili dozvola za grijeh.
Ali Gospod sve vidi. Psalmista je napisao da Gospod saosjeća sa svojom
djecom koja Ga se boje zato što zna našu građu i opominje se da smo prah
(Psalam 103:13,14). Mnogo puta vjernici ne žele da priznaju svoj grijeh. U
želji da ga što bolje zataškaju nazivaju ga blažim imenima poput: pogreška,
nedostatak, slabost...itd. To je vjerovatno jedan od razlogag nastanka
doktrine o slabostima koja ne postoji nigde u Bibliji, ka što je ona
čuvena "griješiti je ljudski...a Božanski je praštati." To je potpuno
nakaradan ugao posmatranja, kojim se gotovo opravdava grijeh. Sa druge
strane, mnogi vjernici, kao i apostol Petar, samouvjereno su tvrdili da su
spremni i na krst da idu sa Isusom i pali na prvoj "krivini".
Gospod Isus je zato rekao svojim učenicima da se mole da ne bi upali u
napast. Iako je njihov duh bio voljan i srčan i iskreno su vjerovali da se
neće nikada odreći Hrista, Isus im je napomenuo da je njihova ljudska
priroda slaba. "Duh je srčan, ali Tijelo je slabo." Zbog toga Božija djeca
nekad pokleknu u iskušenju, iako srcem žarko žele pobjedu.
Božija Reč otkriva da je ovo pravi razlog i upravo zbog slabosti svoje i
svojeg tijela, koje ne sagledavaju realno i olako drže do njih, vjernici
padaju u iskušenju i čine grijeh . To svakako nije njihova želja, ali jeste
realna činjenica.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com