Пређи на главни садржај

PRIHVATITI SEBE

Jedna od suštinski važnih lekcija koju sam učio u vjeri, nije bila kako se pokajati za svoje grijehe ili kako oprostiti drugima, već kako prihvatiti sebe. A upravo u svijesti da nam je Gospod oprostio i da nas je prihvatio onakve kakvi jesmo leži tajna pobjedničkog života. Kad nas je On prihvatio ovakve, ko smo mi da sebe odbacujemo i preziremo.
Medutim, priznaćete, kad govorimo o prihvatanju sebe samih, mi zapravo mislimo o prihvatanju naših slabosti! Budimo pošteni pa priznajmo da nije nama problem toliki prihvatiti naše talente, naše jake strane i pobjede. Teško je prihvatiti naše poraze, naša ograničenja tj naše slabosti.
Medutim, ta naša samosvijest može biti problematična jer je zasnovana na pogrešnim zaključcima . Jer mi od malena izgrađujemo svjest o tome u čemu smo jaki a u čemu smo slabi. I to na osnovu stavova naše okoline prema
nama, ali i tako što se upoređujemo sa drugima. I tu počinje pakao (ne) prihvatanja sebe.
Mala djeca su srećna, jer se ne porede sa drugima. Ona su srećna samo po sebi i imaju ono što imaju. Medutim kad djeca počinju odrastanje, oni počinju gledati sebe u odnosu sa drugima. Tada mnogi od njih pomisle da im
život nije fer, jer oni nisu tako dobri kao što izgleda taj i taj, ili pametni kao onaj i onaj , ili nemaju novac kao taj i taj. Ali, Bog nam kaže da to ne čine. Biblija kaže,
"Ne usuđujemo se izjednačiti ili usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju, ali nijesu razumni jer sami sebe sobom mjere i sami sebe sa sobom uspoređuju." 2 Korinćanima 10:12.
Većina ljudi, naročito mladih ljudi, veoma su zabrinuti o svom fizičkom izgledu. Oni pažljivo preispitaju sebe u ogledalu. Pošto niko nije savršen, oni obično nalaze jednu ili više stvari koje ne vole na sebi i koje bi rado
da je nema. Oni misle o ovoj "greški" na sebi većinu vremena. Postaju opterećeni. Umjesto da uživaju u mnogim prednostima koje im je Bog dao, oni dozvoljavaju sebi da postanu jadni i depresivni zbog svoje takozvane
"greške."
Zapravo, niko nema savršeno tijelo. Svako ima nešto što bi se moglo nazvati "defekt". Ali defekt ne mora da nas sprečava da slavimo Boga u našem životu.
Pomislim šta bi trebao da kaže Nik Vujačić , koji je strašan invalid, rođen bez ruku i nogu. Ali ovaj mladić je odlučio da proslavi Boga i da Mu zahvali zbog divnog spasenje.
Kada pročitate ili čujete njegovu životnu priču i svjedočanstvo kako mu Bog dao snagu u njegovoj ograničenosti, kako onda iko ima opravdanja da sažaljeva sebe? Kako im neko pravo da bude gorak i odbojan prema Bogu zbog nečega što ne voli na sebi?!?
Trebalo bi svaki od nas da traži od Boga da mu podari strpljenje da prihvati stvari koje ne može da promijeni. . . Hrabrost da promeni stvari koje može, i mudrost da zna razliku...
Zato naša sreća u životu zavisi u velikoj mjeri od naših stavova. A naš odnos prema sebi, prihvatanje naših slabosti i ograničenja je možda najvažniji stav od svih, jer ima tako dubok uticaj na naš život.
Taj stav prema sebi ima posebno ime - "slika o sebi." Naša slika o sebi, je način na koji vidimo sebe. Ta slika utiče na naš odnos prema porodici, prijateljima i svima drugima. Ono kakvim vidimo sebe utiče i na naš rad i naše šanse za uspjeh. Ljudi koji imaju lošu sliku o sebi obično imaju problema u slaganju sa drugim ljudima. I generalno, takvi ljudi su nesrećni i šire to nezadovoljstvo oko sebe.
Ali naša slika sebe takođe utiče i na naš odnos prema Bogu. Oni koji imaju "siromašnu" sliku o sebi imaju tendenciju da budu gorki, bijesni i uvredljivi prema Bogu. Oni smatraju da Bogu teško mogu vjerovati i da Njegovu ljubav prema njima.
Mi treba da stvorimo ispravnu sliku o sebi. Naravno da mi ne treba da mislimo o sebi loše, međutim mi ne treba da budemo ni ponosni ili uobraženi. Nijedan od ovih stavova ne donosi sreću ili prave socijalne odnose.
Zato Bog želi da imamo ispravnu sliku o sebi. Jer misli i stavovi imaju presudan značaj za naš život. Ono što mislimo određuje ono što radimo i ono što osjećamo. Mi smo kontrolisani onim što iznutra vidimo i vjerujemo da će
da bude. To je ono što Pismo kaže, "Ono što čovjek misli u svom srcu, to je." Priče Solomonove 23:7
Zato je neophodno da ispravno mislimo o sebi i vidimo sebe onako kao nas Bog vidi. Temelj je u razumijevanju da smo mi stvoreni na sliku Božiju. I da kad nas je Bog stvarao da je imao svrhu u stvaranju. U Isaiji 43:7, Bog kaže: "Ja sam ga stvorio za slavu moju." Crkveni oci su bili u pravu kada su rekli, "glavna svrha čovjeka je da proslavi Boga."
Niko nije mogao da bira roditelje, svoju rasu, boju svoje kože, svoju inteligenciju, svoj fizički izgled, ili druge prirodne sposobnosti. Sve ovo nam je došlo po rođenju, od Boga.
Ako imamo posebne darove i sposobnosti, trebalo bi da ih prepozna ono što jesu, kao nezasluženi dar Božiji. Zato nema mjesta za ponos i uobraženost sa naše strane. Ali sa druge strane nema mjesta ni za stid u vezi stvari koje smo dobili rođenjem. Bog je Tvorac svih ljudi. On se ne stidi svog"
ručnog' rada, pa zašto bi se trebalo mi stidjeti?
Posebno nema niko pravo se rugati ili ismijevati nekoga zbog njegovih slabosti i nedostatala, jer prekoreva Boga, koji je tu osobu stvorio.
Biblija kaže, "Onaj ko se ruga siromahu, zamjera se njegovom Stvoritelju ."
Priče Solomonove 17:5. Gledaju na sebe sa prezirom je isto tako pogrešno kao i gleda prezrivo drugog čovjeka.
Medutim, da bi stekli odgovarajuću sliku o sebi, moramo razumijete da smo unikati, da je svaki pojedinac za Boga poseban. Jer je Naš Tvorac, Bog koji je beskonačno raznovrsan. On nema niti dva lista potpuno ista. On ne
daje bilo kakve dvije pahulje potpuno iste. A naročito On ne stvara dvoje ljudi potpuno istih. Ti si poseban, apsolutno jedinstven. I samo ti ili ja možemo doneti slavu na svoj poseban način svome Stvoriteljem. Kao niko drugi što ne može donijeti.
Medutim ni ja ni vi nikada nećemo videti svoju pravu vrijednost, niti prihvatiti sebe u potpunosti dok ne dođe u lični odnos sa svojim Tvorcem.
Kada upoznajemo Boga i tu specifičnu ljubavi za tebe i mene, tek tada ćemo da shvatimo koliko smo zaista vrijedni u Njegovim očima. Gospod Isus je kazao svojim učenicima ni mali beznačajni vrabac ne bi mogao da padne na zemlju bez znanja Oca Nebeskog, a kamoli da nama fali dlaka na glavi: "Ne
bojte se dakle, vi više vrijedite od mnogo vrabaca." (Matej 10:31) Ako smo toliko važni Bogu, onda sigurno treba da mislimo više o sebi. Što više znamo Božje ljubavi prema nama, više ćemo steći osećaj naše prave vrednosti
i imati pravu sliku o sebi.
Naravno, to je samo početak. Jer ne smijemo da smetnemo sa uma da Bog i dalje radi na tebi i meni, da napravi ono što On želi da budemo. "za one koje je unaprijed znao, One je i predodredio da budu jednaki obličju Sina njegovog ..." Rimljanima 8:29
Bog ima mnogo toga da uradi u nama i na našem karakteru, ali Kada završi svoj posao, mi ćemo biti slični Isusu. U međuvremenu, On zahtjeva našu saradnju. Bog nikada gazi našu slobodnu volju. On može da napravi nešto
predivno u našem životu, ali samo ako ćemo ga pustiti. Ako zadržavamo onaj osećaj gorčine i ozlojeđenosti prema Bogu, teško da ćemo daleko stići u našem prihvatanju sebe i samoosvješćivanju. Da li ćemo uspjeti na ovom
putu, ne zavisi od toga koliko smo pametni. To ne zavisi od toga koliko novca imamo. To isključivo zavisi od našeg stava. Ne moramo da pokušavamo da impresioniramo druge ljude. Ne moramo da se borimo za njihovo prihvatanje i priznavanje. Ne moramo da pokušamo da budemo nešto sjajno i poznato. Niti trebamo da budemo uznemireni ili pretjerano zabrinuti za to
šta drugi misle o nama. Bog nas je prihvatio, ovakve kakvi jesmo, i to je ono što je zaista važno.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski