Пређи на главни садржај

ČEMU TE NEPOPULARNE SLABOSTI?

Moderno hrišćanstvo ne voli da govori i slabostima. Radije se propovjeda o vjeri, sili, darovima, iscjeljenju i sl. Jedan od osnovnih razloga što je biblijsko Hrišćanstvo doživjelo tako drastično iskrivljenje je jedan "tržišni" pristup vjeri. Trebaju nam neke atraktivni je teme da bi se vjera prodala masovnom tržištu. Jer savremeni čovjek izbačen na to tržište smatra da samo najjači preživljavaju. Njemu treba moć da pobjegne od svojih slabost i briga u slobodno vrijeme, a hrišćanstvo nas nešto drugo uči i pruža moć da izdržimo slabosti u ljubavi i u životu.
Naslovni stih ne prodaje jeftino fastfood hrišćanstvo: "Isus je rekao [kao odgovor na molitvu Pavlovu], 'Moja milost ti je dovoljna, jer se moja moć u slabostima pokazuje savršena." U slabosti? Savremeno tržište želi beg iz slabosti, a ne snagu u slabosti! Zato savremeni propovjednici da bi ispunili tu potrebu na "tržištu poruka" često moraju da iskrive jasnu poruku ovog stiha kako bi je učini primamljivim. Ali su dvije fundamentalne stvari izgubili: pravu istinu poruka i šansu da zadovoljimo zaista duboku potrebu za utjehom usred nevoljom.
Te slabosti su okolnosti i situacije i iskustva i rane koje nas čine da izgledamo slabo, stvari kojih bismo se vjerovatno rado oslobodili nekim svojim ljudskim snagama

Ako bismo bili "jaki", možemo vratiti uvredu na što efikasniji način i spustiti protivniku da bi ga ponizili tako da se svi dive našoj inteligenciji i domišljatosti.
Ako bismo bili "jaki", možemo da preuzmu odgovornost za sopstvene život i sreću i da pokušavamo da slriječimo
nastajanje teškoće i okolnosti promene, tako da oni idu način na koji ih žele, a ne nas oterati u nelagodnost.
Ako bismo bili "jaki", mogli bismo da vratim progon tako brzo i tako odlučno da niko ne kači sa nama ponovo.
Ako bismo bili "jaki", možemo da koristimo naše resurse da izađu iz neprilika ili uznemirenost što je brže moguće, ili preuzeti kontrolu nad situacijom i raspoređuju svoje resurse tako majstorski da se minimizira svoj pritisak.
Ali u stvarnosti nemamo običnu tu vrstu ljudske snage, pa čak i kada možemo da je imamo, hrišćani ne bi trebali da koristite takve stvari na način na koji to svijet radi.
Isus nam je rekao da se ne vraćaju zlo za zlo (Matej 5:38-42). Pavle kaže u 1. Korinćanima 4:12-13, "kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo;
kada smo oklevetani, možemo pokušati da se pomirimo." A onda je dodao: "Mi smo postali kao otpad svijeta." Drugim riječima, ovaj način života, ova vrsta odgovora na zloupotrebe, čini nas da izgledamo slabi i bijedni. Takav istinski hrišćanin može samo da ispadnem nemoćan i anemičan i nevješt. Barem tako izgleda onima koji napreduju ponosito i odmjeravaju snage sa najboljima kako bi im adekvatno uzvratili.
Slabosti u smislu Novog zavjeta nijesu grijesi, već ova neprijatna iskustva i situacije i okolnosti i rane koje teško podnosimo i koje ne možemo ukloniti, jer su izvan naše kontrole. Ali ljubav nam diktira da na sve to ne vratimo zlo za zlo, jer postoji Božija svrha ovih slabosti. To je naša poniznost. Da bi razumjeli pravi smisao ovog stiha moramo pročitati cijelu Poslanicu. Shvatićemo da je Božja namjera da Pavla preko i kroz maltretiranja od strane Sotone drži u poniznosti. Pavle je bio u opasnosti od oholosti i egzaltacije zbog mnoštva objava pa je Bog preduzeo korake da ga ponizi. Ovo je krajnje čudna stvar u našem samodovoljnom i konzumerskom dobu. Bogu je važnija poniznost od udobnosti. Skromnost je važnije od slobode od bola. On će nam kao Pavlu dati vrhunsko iskustvo u Raju, a zatim nam kroz slabosti i bol duše ugraditi novo krotko srce da ne mislimo da smo se uzdigli iznad Boga i drugih ljudi a posebno ne iznad potrebe za ukupno oslanjanja na njegovu milost. Dakle, njegova svrha slabosti je naša poniznost i trajno oslanjanje na Njega.
A kroz sve ovo u konačnom, Božja svrha naših slabosti je da slavimo blagodat i snagu Njegovog Sina. To je glavna tačka stihova 9-10. Isus kaže: "Moja milost ti je dovoljna, jer se moja moć u slabosti pokazuje savršena." Božiji dizajn je da nam ponudi snagu Isusovu u svemu da bi se dala slava Isusu. Ali ne nužno kao nekakav zahtev današnjege tržišta za oslobađanje od svih naših slabosti, već Isus želi da nam da snagu da izdržimo i čak da se radujemo u nevolji.
Treba svemu ovome reći Amin. Ako On hoće da pokaže savršenstvo vlasti njegovog sina u našoj slabosti, umjesto našeg bjekstva iz slabosti, onda on najbolje zna da je to najbolje za nas. Verujem mu. Jevrejima 11 kaže da su neki od vjere izbjegli od pogibije mača (34), a po vjeri neki su stradali
od mača (st. 37). Vjerom su neki zaustavili usta lavovima, a drugi vjerom bili rezani nadvoje. Veroml neki su bili silni u ratu, a vjerom drugi patili u lancima zatvora.
Krajnji cilj Božiji u našoj slabosti je da slavimo vrstu moći kojom Hrist ode na krst i ostao sve dok djelo ljubavi nije učinjeno. Pavle je rekao da je Hristos razapet ludost Grcima, kamen spoticanja za Jevreje, ali onima koji su ga priznali to je sila Božija i mudrost Božija (1 Kor 1:23 f.).
Najdublja potreba koju ti i ja imamo u slabosti nije neko brzo rešenje, već duboko utemeljeno povjerenje da je ono što nam se dešava deo veće svrhe i plana Božijega za nas u vječnoj blagodati. To je nešto što Bog se gradi u našime životima. Što je značenje od trenhtne slabosti, uvrede, nevolje,
progona i propast. Jer otkrovenje je bezvrijedno ako ga ne prati karakter i mudrost.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski