U ranu zoru probudio me je san. Ne sanjam u posljednje vrijeme baš često, a i kad sanjam obično mi snovi nemaju nekakvog smisla. Ovaj jutrošnji je bio kratak ali sa mnogo simbolike. Sanjao sam neki veliki zatvor, to je zapravo samo jedna velika višespratnica, na čijim prozorima su postavljene rešetke. I odjednom počela je velika voda da dolazi. da se zgrada od podruma do vrha puni vodom. Kao u onim brodovima koji tonu, kada uliva sa svih strana. A ja i neki moji saradnici smo u uniformama nekim, jer smo mi zapravo čuvari toga zatvora. I tako u tom metežu, u samom suterenu pronadjosmo jedan suterenu pronadjosmo jedan prozor na kojem nije bilo rešetaka i tu se spasismo nas četvorica zatvorskih čuvara. Osjetili smo radost spasenja i slobode. Ali već sljedeći trenutak se prenuh i upitah ostale: šta ćemo sa zatvorenicima? Hajde da ih probudimo (jer je bilo neko gluvo doba) da ih upozorimo i da ih oslobodimo da ih voda sve ne potopi. A na sve to će jedan od njih: Ma ajde molim te ko će sad rizikovati svoj život da izbavlja zatvorenike, koji su krivi i Bogu i narodu. I gdje ćemo sa njima? Ako ih oslobodimo iz ovog zatvora, imaju da se razbježe na sve strane, a možda i da nas ubiju. Ko će da preuzme toliku odgovornost kod šefova, možemo i posao da izgubimo.
I u to sam se probudio, vrlo uznemiren. Ovaj san ima više poruka za:
HRIŠĆANE - Mnogi od nas koji dožive oslobodjenje i spasenje, jer smo pronašli Isusa, taj jedan jedini "prozor bez rešetaka" u ovom svijetu. Kao onaj prozor u Noevoj barci koji je otvoren bio na krovu, kroz koji su mogli gledati nebo, i kroz koji su ona četvorica prijatelja spustili pred Isus svoga bolesnog prijatelja, koji je zbog njihove vjere i ljubavio doživio najprije spasenje a zatim i isceljenje. Mi hrišćani ovog vremena ne smijemo sebično se držati svog spasenja i zadovoljno slaviti boga za njegovu milost i slobodu koju nam je dao, dok iza nas čitav naš zarobljeni narod tone i grca pred propasti koja nadolazi. Naša je odgovornost da opomenemo i druge i da im pokažemo izlaz kroz koji smo se i mi spasili, pa makar to za nas bio veoma neugodan i po život rizičan poduhvat. Jer bili bismo kao ovi čuvari zatvora koji kao bratoubica Kain govore: "Zar sam ja čuvar brata svojega?"
NARODNE VODJE - Mnogi važni ljudi u našoj zemlji koja, pod uticajem snažne ekonomske krize, tone kao ova zgrada iz sna puna nemoćnih i uhvaćenih ljudi., misle u sebi: "Ma šta me se tiče, sami su krivi za ono što ih je zadesilo. Ja sam van toga na sigurnom, jer sam našao izlaz i imam ušteđevinu. Zar treba sve da rizikujem i da izgubim u pokušaju da ih spasem? Ako počnem da im pomažem onda ću morati da se brinem o njima stalno, neka preuzmu odgovornost za svoje neuspjehe.
VJERSKE VODJE - A ko su ovi zatvorski čuvari ako ne oni koji su propovjedaju "zakone Božije" te osudiše i pod pravdu i rešetke staviše sve "griješnike". A sad kad nevolje dodjoše nalaze "prozore slobode" za sebe i ostale "Božije čuvare" fe misle spasimo se. A ne žele da druge obavjeste o nrvolji koja dolazi na sve "sužnne zakona" i obavjeste o Hristu i o slobodi koja postoji od svakog zatvora, svake krivice. Misle da će ta nova, nezaslužena sloboda biti opasna po sve. da će im se "pastva" razbježati, da će ih možda i života stajati zbog onog što su činili vršeći svoju službu u "zatvoru". Boje se da preuzmu odgovornost za slobodu koju će dati cijelom narodu, zato što im je bilo stalo do njihovog spasenja od sigurne propasti. Što su više voljeli ljude i njihovu slobodu, od nekih pravila, neke "pravde" i zakona.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар